Politika u djelu ''PROCES'' - Franc Kafka
Proces je Kafkin najpoznatiji roman. Kafka je Proces počeo pisati 1917. godine u jeku Prvog svjetskog rata. Nažalost nikada ga nije dovršio.
U romanu Proces Josef K. je optužen, iako se ne osjeća krivim te ne zna zbog čega ga optužuju. Zanimljivo je kako je situaciju u Procesu moguće poistovjetiti s Drugim svjetskim ratom u kojemu se isto tako milioni i milioni nemoćnih i nedužnih ljudi tako osjećaju u nacističkim logorima u Njemačkoj i gotovo cijeloj Europi. Već je napomenuto kako takva situacija u kojoj vlada neprilika i sablasna atmosfera naziva kafkijanskom atmosferom. To je atmosfera paničnoga straha što paralizira ljude i svodi ih na ulogu poslušnih automata, koji su spremni priznati krivicu i učiniti sve kako bi se spasili.
Postoji nekoliko tumačenja Kafkinog Procesa. Jedan francuski kritičar Proces smatra doživljajem svijeta iz učeničke perspektive. Josef K. bi prema tome bio učenik, kojeg ispituju strogi profesori – suci. Banka bi bila škola, odvjetnik instruktor, katedrala učionica i krvnici također inspektori. Drugi kritičar pak Kafkin Proces povezuje s procesom Kafkine bolesti. Jedna od vjerojatnijih pretpostavki o Kafkinu Procesu i vizionarstvu jest da on predstavlja sudbinu Židova, koji su bili neopravdano progonjeni. Proces nudi neiscrpan broj tumačenja jedne zagonetne knjige, što je opet dokaz njegove alegoričnosti. (Crnković, 1997: 10-13)
Kritika birokratije
Hana Arendt ukazuje kako Proces implicira kritiku birokratskih formi vladavine u staroj Austriji, čijim je mnogobrojnim, međusobno sukobljenim nacionalnostima vladala uniformna činovnička vlada. Kafka, zaposlenik osiguravajućeg društva, drugim riječima u birokratiji, veoma je poznavao političke prilike u zemlji. U tom periodu nabavljao je Židovima dopuštenja za boravak u Austriji. Znao je da čovjek, ako se jednom zaplete u mrežu birokratskog aparata, ujedno je već osuđen. Vladavina birokratije donijela je sa sobom činjenicu da je izlaganje zakona postalo instrument bezakonja, pri čemu je kronična nesposobnost djelovanja tumača zakona kompenzirana besmislenim automatizmom niže činovničke hijerarhije, kojoj su prepuštene sve istinske odluke. (Arendt, 2013:692) „Niti ću ostati ovdje niti želim razgovarati s vama dok mi se ne predstavite.“ (19)
Zanimljivo je kako čuvar Franz ukazuje kako su ljubazni prema uhićenome, a ne bi smjeli biti. Iz te bizarne situacije može se uočiti povezanost s politikom koja zahtjeva kako bi se prema zločincima, bili oni zaista krivi ili ne, treba ophoditi neljubazno i grubo. Nepravilnost uhićenja vidljiva je i u tome, što mu ne govore zašto je uhićen, što je u stvarnom svijetu obaveza ili je uhićenje nepravodobno. Ovakva situacija je bila česta za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Arendt ukazuje na poslušnost likova u djelu, oni nisu motivirani revolucionarnim uvjerenjem, njih potiče dobra volja koja, a da to ni ne zna razotkriva tajne strukture tog svijeta. Poslušnost je vidljiva i u realnome svijetu, u kojemu narod šuti i trpi tlačenje birokratije i vlasti. (Arendt, 2013:698)
Ljevica i desnica
„Vi ste soboslikar? – Nisam – reče K. – nego prvi prokurist jedne velike banke. Na taj odgovor razlegnu se dolje, u desnoj stranci, toliko srdačan smijeh da se i sam K. morade nasmijati.“ (48)
U prethodnome citatu moguće je uočiti smijeh desne stranke, a u drugom dijelu moguće je vidjeti kako lijeva stranka šuti dok se desna smije. Takve razlike u strankama moguće je povezati i s političkim razlikama i sukobima političke desnice i ljevice koje, u daljnjem dijelu citata moguće je vidjeti, zapravo više i nisu u takvom sukobu, nego se lagano brišu njihove granice. Članak Jure Vujića Treba li Hrvatska ljevicu i desnicu? potvrđuje aktualno političko stanje desnice i ljevice u Europi. Vujić kaže: „Pod utjecajem dezideologizacije i decentriranja političkih programa i diskursa ljevice i desnice, ostavljaju dojam da su zamjenske sistemske stranke te da ne postoje nikakve ideološke razlike između suvremene desnice i ljevice.“
Josef K. također govori o organizaciji u kojoj misli na vlast te ukazuje na sve slojeve nadležnih i političkih tijela koji su korumpirani, a tu korupciju osjeti najobičniji građanin. Kako je Hannah Arendt napomenula oni su organizacija koja zapošljava potkupljive stražare, neozbiljne nadglednike i istražne suce, koji su u najpovoljnijem slučaju skromni. Održavaju i sudstvo visokog pa i najvišeg stupnja s bezbrojnom, neizbježnom pratnjom. (Arendt, 2013:690)
Korupcija političke vlasti i institucija
Josef K. u sljedećem citatu još jednom ukazuje na korupciju političke vlasti i ostalih institucija. Situacija se može povezati s današnjim doba u kojemu ljudi, protiv kojih se vodi proces ili trebaju nekakvu stručnu medicinski, pravnu ili sličnu pomoć, moraju podmiti poklonima ili novcem dotičnu osobu kako bi se riješio problem. Također, situacija asocira na problem studenata i polaganja ispita na fakultetu, na kojima poneki, korumpirani profesori uporno ruše studente na ispitima kako bi student u očaju ponudio profesoru mito. Ponovno se naglašava korupcija zaposlenika koje zapošljava birokracija. (Arendt, 2013:690) „Moguće je, dakako, i to da će oni proces tobože nastaviti nadajući se da će od mene izvući nekako veće mito, ali se grdno varaju, to već sada mogu reći, jer ja nikoga ne podmićujem, Ipak biste mi mogli učiniti uslugu kad biste rekli sucu istražitelju, ili bilo kome drugome tko rado širi važne vijesti, da me neće nikad i nikakvim smicalicama, kojih ta gospoda zacijelo imaju pun koš, natjerati na podmićivanje.“ (58)
Kafka je predvidio Josefa K. kao dvostruku prirodu modernoga subjekta autonomne slobode. Na prvom mjestu kao pobunu protiv sustava i njegovu unutarnju subvenciju i pomirbu i ravnodušnost spram života u ulančanome nizu uzroka i posljedica prouzročene djelovanje Zakona. Sram koji nadživljuje stvarnu smrt proteže se u nadolazeće vrijeme, taj sram je vječan. U njemu se skriva mesijanska nelagoda jer se pokazuje da se ono neljudsko smije onome nadi i obećanoj zemlji. (Paić, 2013:781)
Roman Proces može se tumačiti na nekoliko načina. Dominantne su politička i religiozna alegorija, ali u roman je moguće povezati i s piščevom bolešću koja je tada bila neizlječiva i proces rehabilitacije se vrtio u krug bez ikakvih pozitivnih rezultata te je na kraju slijedila smrt. Tako i djelo se radnjom nekako iznova i iznova ponavlja te krajnji rezultat svega bude smaknuće Josefa K. No, nije teško uočiti Kafkinu kritiku birokracije, dehumanizacije, kršenje zakona i ljudskih prava te korupcija u političkim tijelima. Kao i u Preobrazbi o likovima ne saznajemo mnogo, oni su plošni i slijepe slijede nametnute principe. U Josefa K. uočljiva je karakteristika Kafkinih likova, oni se naime ne ponašaju kao normalni likovi, oni na apsurdne situacije reagiraju potpuno normalno kao da je to potpuno normalan događaj. Tako i Josef K. koji je uhićen, ali je na slobodi ne razbija puno glavu o onome što ga čeka. Alegoričnost se u ovome romanu ističe i kroz samu fabulu koja je u cjelini fantastična, ali njezini detalji su realistični. Kao i u Preobrazbi, djelo se može poistovjetiti sa sadašnjom problematikom birokratije i političke problematike.
*Tekst napisan na osnovu izvora: Horak, Snježana. Politička alegorija u djelima Franza Kafke. Diss. Josip Juraj Strossmayer University of Osijek. Faculty of Humanities and Social Sciences., 2017.