Diplomatska služba u srednjovjekovnoj državi Bosni
Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni je jedan od vidova u kojem se manifestovala organizacija države. Spoljnopolitički poslovi u srednjovjekovnoj Bosni bili su koncentrisani na vladarevu dvoru. Dvor je bio ona ustanova gdje su se vodili diplomatski pregovori i zaključivali
ugovori i gdje se obavljao sav tehnički posao jedne diplomatske radnje.
Dvor u političkom smislu sačinjavaju vladar, koji u pitanjima spoljne politike ima odlučujuću riječ, zatim članovi uže vladareve porodice, odabrana vlastela i nosioci glavnih dvorskih zvanja. Sva ova lica sačinjavaju vladarev dvor – uži savjet koji se sastaje povremeno, prema potrebi. Iako ovo tijelo nije imalo pravo odlučivanja nego samo savjetovanja, ono je ipak vršilo znatan utjecaj na vladareve odluke. Funkciju poslanika u pitanjima graničnih i drugih lokalnih sporova vrše u početku lokalna vlastela kao opunomoćenici vladara.
(Odjeća u vrijeme srednjovjekovne Bosne)
Nakon XIV st. diplomatija bosanske države se usložnjava, kralj ne ide na pregovore, nego šalje izaslanike i to predstavnike krupne vlastele, kao što je bio slučaj da pripadnik krupne vlastele čiji posjedi graniče sa nekom susjednom zemljom i pregovara tj.zastupa dvor pred tom zemljom (slučaj kada Kosače pregovaraju sa Dubrovačkom Republikom ili Vukčić Pribisav pregovara tj. pokušava dobiti zaštitu kod Mletaka
i Dubrovačke Republike od napada Turaka, Nikola Testa – opunomoćnik bosanski udiplomatskoj službi.)
Od četrdesetih godina XIV vijeka, diplomatsku službu u spoljnopolitičkom saobraćaju vrše za to određeni poslanici (posli, poklisari), čija funkcija vremenom postaje sve stabilnijom. Od ovog vremena uobičajene su u Bosni pismene poruke nosilacavlasti koje se putem poslanika upućuju stranim vladama, bez obzira nanjihovu konkretnu sadržinu, ove poruke po svojoj kompoziciji obilježavaju postepen napredak političke kulture kao jednog od vidova kulturnog razvitka uopšte. Kasnije, u krupnim političkim pitanjima, služba poslanika povjerava se nosiocima važnijih dvorskih zvanja kao što su bilologofet, protovestijar i dvorski knez, ali i pojedinim uglednim velmožama, katkad i strancima.
Od kraja XIV vijeka služba poslanika postaje stalnijom,
i mogli bismo reći, stručnijom, otada možemo pratiti pojedine ličnosti u njihovom poslaničkom djelovanju duži niz godina, pa i nekoliko decenija. I na bosanskom dvoru, kao i drugdje, bile su uobičajene forme diplomatske kurtoazije koje su naročito dolazile do izražaja urazličitim svečanim zgodama, kada su strane vlade bilo pismeno, bilo putem svečanih poslanstava, izražavale svoja čestitanja i lijepe želje bosanskom vladaru. U ovakvim prilikama svršavali su se i važni politički poslovi. Svoje stupanje na prijestolje vladari su saopštavali stranim vladama zvaničnom notifikacijom koja je ponekad sadržavala i želju da se produže prijateljski odnosi kakvi su bili za prethodnog vladara. U oblike diplomatske kurtoazije spadao je i običaj uzajamnog darivanja, a darovi su često bili prikriven ili otvoren vid podmićivanja. Jedan broj ličnosti na bosanskom dovru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno uključen u različite pregovore, te općenito u određivanje i vođenje vanjskih poslova. Poseban utjecaj na te poslove imao je vlastelinski sabor koji je u mnogim pitanjima vanjske politike donosio konačne odluke. Raspravu o spoljnopolitičkim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj, ali i pojedini velikaši, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Kralj se morao konsultirati sa Saborom, i on je samo nastupao u okvirima odluka donešenih na Saboru. Crkva Bosanska tj. njeni pripadnici u diplomatiji bili su u svojstvu posrednika ili svjedokoka, nisu direktno učestvovali kao pregovarači.
Izvor: SYLABUS PROF. ZGODIĆA 2009