John Stuart Mill: ''Tako se sada i “tiranija većine” broji u zla, prema kojima ima društvo d
Predmet ovoga spisa nije slobodna volja, već građanska i društvena sloboda; a to će reći: priroda i granice vlasti, koju bi moglo izvršavati društvo na pojedincu.
Ovo je pitanje rijetko postavljano u načelu, a gotovo nikad nije svestrano pretreseno, ali ono utječe veoma jako na sva sporna pitanja našeg stoljeća, i mada je još skriveno , ipak će ono uskoro da izađe na vidjelo, kao životno pitanje budućnosti. Pitanje ovo nije tako novo, jer ono pokreće čovječanstvo još od iskona, ali se pojavljuje u novim vidovima, na stepenu razvitka koji je dostiglo sadašnje izobraženo društvo, i zahtjeva da se drugačije i temeljnije pretrese. Borba slobode protiv sile, to je značajna crta historije, s njom nas ponajprije upoznaje historija grčka, rimska i engleska.
Sloboda se zvala u ono vrijeme, zaštitom protiv nasilja političkih vlasnika. Za ove vlasnike mislilo se onda (izuzimajući neke narodne vlade u Grčkoj) da su po nuždi suprotnost narodu, nad kojim imaju vlast. Čas je to bio poglavica, čas kakvo vladajuće pleme ili kasta, koja je izvodila svoju vlast, ili iz nasljedstva ili iz pobjede, ali ju je svakako izvršavala na nezadovoljstvo potčinjenih; no ove se vlasti to nije doticalo, a nije se to ni željelo, mada su se i mogle ograditi protiv ovog ugnjetavanja. Vlast ova smatraše se kao da je nužna, ali ujedno i vrlo opasna; kao neko oružje koje su vlasnici mogli upotrebiti podjednako i protiv svojih podanika i protiv spoljašnjih neprijatelja. Nužno je bilo, da postoji jedna ptica grabljivica, koja će braniti slabije članove zajednice, od grabljivih kraguja, i kojoj bi se, budući da je najsnažnija, mogla povjeriti ta odbrana. Ali pošto je kralj grabljivica, bio često raspoložen da malo proredi i svoje stado, to je dakle valjalo biti uvijek na oprezu i znati se braniti i od njegovog kljuna i noktiju. Rodoljubi su s toga težili, da ograniče vlast, koja bi pripadala vladaocu nad zajednicom, i to ograničavanje bilo je ono, što se onda razumijevalo, pod slobodom. Postoje dva puta kojima se udarilo, da se to postigne. Izvojevalo bi se, prvo, priznanje nekih ustanova, takozvanih političkih prava i slobode, koje vladalac nije smjeo oboriti a da ne postane vjeroloman, i da ne opravda izvjestan otpor ili opšti ustanak protiv sebe. A drugo, što se kasnije uvelo, bilo je neko ustavno ograničenje, po kome je najvažnija radnja vladajuće sile zavisila od volje cjeline, ili jednog tijela, od koga se očekivalo da zastupa opštu korist. U većini evropskih zemalja, morala se vladajuća sila pokoriti onom prvom ograničenju. Sa ovim drugim ograničenjem, ne dogodi se tako, i sad nastade glavni zadatak svih prijatelja slobode, da se ovo postigne, a gdje je ono već otpočeto, da se što savršenije sprovede. I to ostade cilj i preko toga ne pođe se dalje nigdje, gdje god čovječanstvu bješe povoljno, da se jedan neprijatelj drugim obara, da mu gospodari jedan gospodar, pod uslovom da je ono manje više zaštićeno od njegovog nasilja. Ali u toku čovječanskog razvitka došlo je vrijeme, kad se više ne drži, da je preka nužda, da vladaoci imaju vlast neograničenu, koja je po sebi uprkos opštem dobru.
Ljudima se učinilo da je mnogo bolje, ako se razne državne vlasti povjere punomoćnicima ili poslanicima cijelog naroda, koji se mogu i smjenjivati. Narod mišljaše da je samo to način, kojim će se obezbjediti protiv toga, da se državna vlast ne može nikada upotrebiti na njegovu štetu. Gdje god bješe narodne stranke, bješe joj glavni zadatak da teži za vladaocima, koji se biraju, i to samo na neko vrijeme; i ova težnja stupila je na mjesto onih pređašnjih naprezanja da se ograniči vlast vlade. Dok se učrvršćivala borba oko toga, da vlada zavisi od povremenog izbora naroda, dotle su se po negdje pojavila mišljenja, da se i suviše važnosti pripisalo ovom ograničavanju vlasti. U tome je bilo (tako se činilo) neke odbrane od vladaoca čiji interesi behu obično suprotni interesima naroda. Što se pak sad tražilo, bješe to da vladaoci budu sa narodom jedno, da njihovi interesi, njihova volja postanu interesom i voljom naroda. A narodu na što onda, da se brani od svoje rođene volje, jer tu se nije imalo bojati, da će narod učiniti sebi samom što na silu.
Narod je mogao tako povjeravati vladaocima svaku vlast, jer im je on propisivao kako da je upotrebljavaju, samo ako su vladaoci bili odgovorni i dali se na brz način ukloniti. Njihova vlast bila je onda vlast naroda, samo nešto zgodnije udešena, da se može samo lakše upotrebljavati. Ovako je mislila ili možda i osjećala posljednja generacija evropskih slobodnjaka, i ovako je to većim dijelom i sada u ovoj stranci na kontinentu. Među političarima kontinenta ima vrlo malo svijetlih izuzetaka koji dopuštaju da se vlada ograniči, izuzimajući baš onu vladu koja po njihovom uvjerenju već ne bi trebala ni da postoji. Ovako bi mišljenje vremenom ovladalo i u našoj zemlji, da su potrajale nebrojene okolnosti koje su nas ka tome nagonile. U političkim i filozofskim teorijama, kao i u pojedinom životu, otkriva se uspjeh pogreške i slabosti, koje bi se inače u slučaju da stvar nije uspjela, možda na duže otele posmatranju. Shvatanje, da vlast koju vrši jedan narod nad sobom samim, ne treba da se ograniči, moglo se činiti da ga ne valja sve dotle napadati, dok je bio razgovor o narodnoj vladi u snu ili u knjigama samo, kao o ustanovi, koja je u davno prošlim vremenima postojala. Nije bilo potrebe da se ovaj pojam potrese sa prolazećim zapletima, kao što je to bila francuska revolucija, i to utoliko prije što je svo zlo u njoj bilo djelo nekolicine samovlasnika, i nije se moglo pripisati štetnom uplivu narodnih ustanova, nego više nekom naprasnom grčevitom izlivu protiv monarhističkog i aristokratskog nasilja. Međutim, po jednom se pak velikom dijelu zemaljske površine prostrla demokratska republika, i pokazala se kao jedan od najsnažnijih udova u porodici naroda. Time postade izborna i odgovorna vlada predmetom onih ispitivanja i pretresa koji se obično čine oko nekog ogromnog djéla koje već postoji. Primijetilo se, da kada se govori o “samoupravi” o “samovlasti”, da to ne znači baš upravo ono, što se pod tim razume; da i “narod”, koji vlast vrši, nije uvijek onaj isti narod, s kojim se i nad kojim se ta vlast vrši, i da takozvana “samouprava” nije uprava svakog pojedinca nad samim sobom, no je uprava svih nad svakim. A van toga da volja naroda u istini jedno je, sa voljom najmnogobrojnijeg i najradnijeg dijela tog naroda – jedno sa većinom, ili onom strankom kojoj je za rukom pošlo, da se naturi kao većina. Iz toga slijedi da i sam narod može smišljati da ugnjetava jedan dio cjeline; i kao što treba protiv onoga drugog, tako valja i protiv ovog narodnog zloupotrebljavanja vlasti da ima zaštite. Eto s toga je uvijek važno, da se ograniči vlast vlade nad pojedinim licem i onda, kad je vlada redovno odgovorna cjelini t.j. najvećoj stranci cjeline. Lahko se odomaćilo smatrati stvar ovako, jer to se preporučuje i mislećim glavama i po volji je onim staležima koji su u evropskom društvu od velikog upliva i čijim je pravim interesima demokratija protivna.
I tako se sada i “tiranija većine” broji u zla, prema kojima ima društvo da se ogradi. Kao što su se ljudi bojali one druge tiranije, tako su se isprva a i danas još boje tiranije većine, i to naročito i usljed toga što su je osjećali u postupcima državne vlasti. Ljudi koji su tu stvar oštrije uzeli, uvidjeli su, da društvo – društvo kao cjelina nad svim pojedincima koji ga sklapaju – ne uzima za oruđe svog nasilja, samo ona djela, koja može da izvede preko svojih javnih vlasti. Društvo ima silu i ono je upotrebljava da samo izvede svoju volju, i kad ono što je naopako ili uopšte, ostvaruje pustu volju svoju, u stvarima u koje ne bi trebalo da se miješa; onda društvo čini društveno nasilje, koje je tim štetnije nego svako drugo državno nasilje, što se ne služi tako oštrim kaznama, ali ne ostavlja ni toliko izlaza da se te kazne izbjegnu; što sasvim prodire u život i okiva i samu dušu. Nije dakle dovoljno da se ima samo odbrana od vlasti, treba da postoji odbrana i protiv vladajućeg mnjenja i nazora; protiv onoga nagona društva, koji hoće svoj način mišljenja i rada, da drugim čime, no što su građanske kazne, naturi kao pravilo života i onima, koji tako ne misle.
Treba da postoji odbrana protiv smjera društva, da svaku ličnost koja mu nije po volji, u svom razvitku skuči, da je sasvim uguši, i da svaki karakter natjera da se po njemu obrazuje. Ima neka granica preko koje ne smije prijeći opšte mnjenje a da se ne umiješa u ličnu nezavisnost; svakom dakle društvu, koje hoće da napreduje, isto je tako od prijeke potrebe da pronađe tu granicu, da ne da, da se ona prekoračuje, kao što mu je nužno, da se ogradi protiv državnog despotizma.
Izvor: O slobodi - John Stuart Mill