Demokratija i ljudska prava iz muslimanske perspektive
Mnogi muslimani kao i nemuslimani današnjice vjeruju da su demokratija i ljudska prava u temeljnoj suprotnosti sa islamskom vjerom. Rasprava o tome da li islam može podržati i učvrstiti demokratski poredak koji poštuje prava pojedinca je, po mom mišljenju, jedan od najvažnijih izazova za muslimane današnjeg svijeta.
Foto: owlcation.com
Nema sumnje da postoje različiti modeli za uspješno demokratsko upravljanje, i bila bi zabluda vjerovati da se svi ljudi širom svijeta slažu o određenim pravima koja bi trebalo da se prihvate kao fundamentalna i univerzalna za sva ljudska bića. Međutim, skup ključnih pitanja s kojima se suočavaju umjereni kao i puritanski muslimani je da li ljudi, u principu, treba da imaju kolektivno pravo da biraju ili izglasaju svoju vladu i da odrede zakone koji će njima vladati. Preciznije rečeno, pitanje je da li se pobožni muslimani mogu obavezati sistemu koji priznaje suverenitet ljudskih bića nad njihovim poslovima. Drugim riječima, da li su muslimani obavezni da priznaju da je Bog suveren i da Božiji suverenitet onemogućava ljudskim bićima da budu slobodni i da rukovode svojim poslovima kako njima odgovara?
Ukratko, da li islamska teologija i pravo izričito zabranjuju muslimanima da vjeruju u demokratski sistem vladavine i njegovu primjenu?
Pitanje ljudskih prava izaziva slične probleme, i činjenica je da je u većini slučajeva sami izazov ljudskih prava nerazmrsivo isprepleten sa izazovima demokratije. Veoma je upitno da li je bilo koji sistem vladavine, osim demokratije, sposoban podržati proceduralne garancije neophodne za zaštitu i promociju individualnih ljudskih prava. Međutim, kada razmišljamo o pitanju islama i ljudskih prava, potrebno je razlikovati nekoliko relevantnih pitanja, od kojih svako otvara novi skup problema. Jedno od pitanja je da li islamsko pravo samo nudi određen skup individualnih prava koja se podudaraju u nekim odnosima ili se čak sukobljavaju sa ljudskim pravima priznatim u međunarodnoj zajednici. (...)
Nije moguće raspravljati da li je svako pravo koje postoji, naprimjer, u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima ili u Ugovoru o političkim i civilnim pravima kompatibilno sa islamom. Ipak, važna poenta je da se fokusira na pitanje da li umjereni i puritanski muslimani prihvataju samu ideju ljudskih prava u principu ili kao koncept, i da li postoji unikatna islamska šema ljudskih prava.
Umjereni muslimani vjeruju da je poštivanje ljudskih prava pitanje temeljnog moralnog principa, da nikako nije riječ o lažnoj univerzalnosti, već da je to etički poželjan cilj kome bi se trebalo težiti. Doista, mnogi umjereni muslimani vjeruju da su, i pored toga što bi bilo neiskreno pretendirati da islamsko pravo nudi spremnu listu svojih ljudskih prava, ljudska prava kao koncept i demokracija kao sistem vladavine u potpunosti spojivi sa islamskom teologijom i pravom. Neki umjereni muslimani idu korak dalje i čak tvrde ne samo da su islam i demokratija i ljudska prava spojivi nego da islam čak ovlašćuje i zahtijeva demokratski sistem vladavine. Naslanjajući se na islamsku tradiciju, umjereni muslimani tvrde da sva ljudska bića minimalno imaju pravo na dostojanstvo i slobodu. Vjerovanje umjerenih muslimana u demokratiju i ljudska prava počinje sa pretpostavkom da je ugnjetavanje veliki grijeh protiv Boga i ljudskih bića. Kur’an opisuje ugnjetače kao one koji siju nered na zemlji opisujući to kao grijeh protiv Boga. (...)
Muslimanski stav o despotizmu
Sloboda i izbor su suštinske komponente koje sačinjavaju ljudsko dostojanstvo. Mislim da je previše očigledno da okovana, zatvorena, suzbijena ili ljudska bića kojima je zabranjeno pravo na samoodlučivanje osjećaju da je njihova vrijednost znatno umanjena. Najjači, sveobuhvatni i sistematski način uskraćivanja slobode je despotizam i ugnjetavanje od strane države. Ugnjetavanje dopušta državi da uskrati narodu njegovo dostojanstvo bez ikakve mogućnosti zaštite pojedinaca od države. Tipično, umjereni muslimani su uočili da moderna nacionalna država posjeduje besprimjerne mogućnosti da nadzire i intenzivno se miješa u živote svojih građana. Zbog njenog isključivog prava da upotrijebi silu, ona ima sposobnost da kontroliše ponašanje svojih građana kroz prijetnje i nasilje i jednostavno proganjajući, hapseći i mučeći disidente. Važno je dodati da Kur’an jasno osuđuje ovu vrstu despotizma i samovoljnu upotrebu sile i savjetuje muslimanima da se opiru tome, ili, ako su nemoćni da to učine, onda da napuste takva mjesta i da se odsele u pravednije i nepristrasnije zemlje. Kur’an također dodaje da muslimani koji pristaju živjeti u zemljama u kojima vlada despotizam i prihvate ugnjetavanje, postaju nepravedni i čine nepravdu prema sebi. (...)
Dominiranje nad drugima i sloboda čovjeka
U poznatoj islamskoj predaji, Omer, drugi halifa i bliski Poslanikov prijatelj, izjavio je da su ljudska bića stvorena slobodna.
Omer je upozorio jednog od svojih namjesnika da nepravda može biti vrsta porobljavanja i potčinjavanja, i retorično ga upitao: “Ko ima prvo da ugnjetava ljude kada ih je Bog stvorio slobodnim?” Umjereni muslimani često citiraju ovu i slične predaje u raspravi o tome da li je sloboda prirodno pravo za sva ljudska bića, i da li je uskraćivanje narodu slobode jednako potčinjavanju i porobljivanju naroda. Predaja Bogu može imati značenja samo ako su ljudska bića slobodna da se predaju ili ne predaju. Bez slobode izbora, poslušnost i predaja Bogu postaju potpuno beznačajni. Izbor (sloboda) je Božanski poklon, i ovaj poklon je neotuđivi dio mogućnosti predaje Bogu, a potom i sloboda da se slijedi ili ne slijedi Bog. Biti porobljen ili potčinjen od strane ljudskog bića u osnovi je nespojivo sa dužnošću čovjeka da se bezuslovno preda Bogu. Činjenica je da Kur’an poziva muslimane i nemuslimane da pronađu međusobni konsenzus i da obožavaju samo Boga, te da ne uzimaju jedni druge za gospodare (Kur’an, 17: 70). Za umjerene muslimane ovaj ajet potvrđuje jedan osnovni i bitan princip: ljudska bića ne treba da dominiraju jedni nad drugima (...)
Sistem koji omogućava težnju ka pravdi?
Klasični islamski učenjaci su isticali pravdu kao islamsku obavezu do te mjere da su čak neki od njih tvrdili da su, po Božijem sudu, pravedne nemuslimanske zajednice superiornije od nepravednih islamskih zajednica. Ostali klasični islamski učenjaci su zaključili da je istinska predaja Bogu nemoguća ako nepravda prevlada u društvu. Ta obilježja uključuju strah, hapšenje, nedostatak mira, jer ljudi žive u strahu od povrede; neiskrenost i licemjerstvo, jer ljudi moraju da lažu i da kriju svoja istinska uvjerenja i ubjeđenja da bi preživjeli; nesigurnost i oportunizam, jer ljudi moraju naučiti da ne postoji korelacija između čina i rezultata; i patnja, jer su ljudima oteta njihova prava. U suštini, postojanje nepravde znači odsutnost Boga, dok pravda znači postojanje Boga. Iako samo Bog posjeduje savršenu pravednost, ljudska bića se moraju potruditi i težiti ostvarenju što veće pravde. (...)
Umjereni muslimani prosuđuju da potraga za pravdom ovlašćuje i obavezuje muslimane da nastoje uspostaviti politički sistem koji je najsposobniji da stvori odgovarajuću ravnotežu između prava i obaveza u društvu. Nadalje, potraga za pravdom obavezuju muslimane da pronađu sistem u kojem ljudi moraju imati pristup vlasti i institucijama unutar društva koje mogu ispraviti nepravdu i zaštititi narod od ugnjetavanja. Prema umjerenom mišljenju, i pristup institucijama vlade i odgovornost su potrebni u bilo kojem sistemu koji bi bio sposoban da uspostavi pravdu. Ljudsko iskustvo je jasno pokazalo da samo ustavni demokratski sistem vladavine može ispuniti sve ove uslove. U nedemokratskim sistemima, veoma je teško tražiti odgovornost države zbog zloupotrebe njene ovlasti, također je veoma teško garantovati pristup institucijama koje bi mogle ispraviti ili naknaditi društvene nepravde i neravnoteže. Štaviše, iskustvo nam uveliko pokazuje da je samo sistem vladavine koji je osnovan na ustavno određenim i priznatim pravima pojedinca sposoban za poštivanje dostojanstva čovjeka. (...)
Tolerancija - ključni uslov
Foto: islamicity.org
Jedno od značajnih pitanja koje bi moglo utjecati na međureligijsku dinamiku unutar pluralističke i demokratske države je ono što bi se moglo nazvati percepcijom konačne moralne vrijednosti pojedinaca. Većina religija teži dokazati da će samo njeni sljedbenici biti spašeni u Budućem svijetu, dok su svi ostali osuđeni da iskuse Božiju kaznu. Sigurno nije iznenađujuće za vjeru da tvrdi da samo ona isključivo nudi istinski put spasu. Pitanje je, međutim, da li je vjerska isključivost nespojiva sa etikom tolerancije, koja je potrebna za promovisanje vrste civilnog društva koje može podržati demokratiju. Eksplicitnije, ako religijsko uvjerenje utječe na ostale, proglasivši da su osuđeni na Paklenu vatru, da li ovo potkopava moralnu vrijednost onih koji odbacuju tu religiju kao pogrešnu? Značajan broj teoretičara su tvrdili da tolerancija u suštini ne znači ništa više nego podnošenje; tolerisati nekoga zahtijeva ne više od prihvatanja njihovog samog postojanja, čak kao nužno zlo. Ovi teoretičari tvrde da za svrhu nalaženja civilnog društva koje bi podržalo pluralističku demokratiju, sama etika tolerancije nije dovoljna. Ono što je potrebno je etika aktivnog prihvatanja, suosjećajnosti, i saradnje u kojoj se raznolike grupe sjedinjuju u zajedničkoj akciji da promovišu ljudska prava i jednake moralne vrijednosti svih ljudskih bića. Prema ovim teoretičarima, princip da neki ljudi zbog svojih uvjerenja imaju pravo na spas, dok drugi zaslužuju prokletstvo nekonzistentan je sa civilnom etikom ljudskih prava i jednake ljudske vrijednosti. Zaključak koji su donijeli ti teoretičari je da sva religijska uvjerenja koja se tiču spasa i prokletstva ne treba da budu napuštena. Oni radije tvrde da religije, zbog ekskluzivnosti, otuđujuće i nepristupačne prirode religijskih uvjerenja, treba držati strogo privatnim i da im ne treba davati bilo kakvu ulogu u javnog sferi. Pitanje isključivosti i nepristupačne prirode religijskih uvjerenja, te nužnosti držanja religijskih uvjerenja, jezika, simbola van javne sfere bilo je predmet kontroverze dugo vremena. Iako ovo nije mjesto za iscrpnu diskusiju o ovom predmetu, mislim da sva čvrsto držana ideološka uvjerenja predstavljaju istu vrstu izazova kooperativnoj civilnoj etici u demokratiji. Ali ovo ne znači da samo sistemi vjerovanja koji su pristupačni svima treba da budu prihvaćeni u javnoj sferi. Ja vjerujem da religija može legitimno igrati ulogu u javnoj sferi sve dok ona ne odbacuje ili ne ugnjetava druge. U slučaju islama, da li religija zaista odbacuje ili ugnjetava druge zavisi o tome kako se čita kur’anski diskurs u pogledu na nemuslimane, njihovu moralnu vrijednost, i čak njihovu mogućnost postizanja spasa.
Izvor: Savremene muslimanske dileme, Ahmet Alibašić, Muhamed Jusić, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2015. str.57.