Adil Zulfikarpašić - Bošnjaštvo i Evropejstvo
Iza bogate višedecenijske intelektualne, društvene, političke i poslovne aktivnosti Adila Zulfirkarpašića neosporno je stajala jaka ličnost, čvrst karakter i vizionarska predanost.
Foto: Bošnjački institut
Takve karakterne osobine i intelektualno profiliran duh podarili su iznimne rezultate, a što je u dosadašnjoj bosanskohercegovačkoj znanosti i publicistici već prepoznato i osvjedočeno. I pored toga osnovano se upitati šta je zajednička nit koja je prožimala njegove životne angažmane, odnosno, iz kojih i kakvih idejnih osnova je Zulfikarpašić crpio životna nadahnuća, društvena i politička usmjerenja.
Cjelokupna Zulfikarpašićeva djelatnost je obilježena s dvije osnovne ideje, idejom bošnjaštva te idejom liberalne demokratije. Istovremeno njegov život bio je prožet ljubavlju prema Bosni i predanosti islamu. Ideja liberalne demokratije teorijsko je ishodište njegovih pogleda na uređenje društva, definiranje odnosa pojedinca i zajednice, te na nacionalno pitanje. U okviru tog pitanja demokratsko preuređenje socijalističke Jugoslavije te bošnjačka nacionalna prava uvijek su bila u žiži njegova interesa. Liberalna ideologija Zulfikarpašića je u cijelosti obilježila i iz obzora te ideje on je izvršio znatna politička i društvena postignuća. Ta politička filozofija mu je omogućila teorijsko i političko preimućstvo nad vladajućim, i već danas tradicionalnim evropskim usmjerenjima, socijaldemokratskim, s jedne, i narodnim ili demokršćanskim, s druge strane. Zulfkarpašićeva formula ispravne idejne orijentacije, (a on je sa svojim krugom pristaša, općenito govoreći, jedini u bošnjačkoj emigraciji nakon Drugog svjetskog rata po ključnim političkim i nacionalnim pitanjima imao ispravnu orijentaciju) bi se sadržavala u sljedećem: Ne socijalizmu/komunizmu; Ne nacionalizmu/fašizmu; Da liberalizmu/pravima i slobodama čovjeka pojedinca. U političkom smislu liberalizam je bio u dosluhu s pobjedničkim snagama zapadne antifašističke koalicije, SAD prije svega, što također u ideološki i nacionalno polariziranom evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata nije bilo bez određenog značenja. Odnosno, liberalizam je bio ideologija pobjednika, na čijoj je strani uvijek bilo bolje biti.
Foto: Al Jazeera Balkans
Zulfikarpašić je, pri tome, bio svjestan toga da je “evropski duh” nestabilan. Kako Edgar Moren kaže: “Ako Evropa znači pravo, ona je također i sila; ako znači demokratiju, ona je i podjarmljivanje; ako je duhovnost, istovremeno je i materijalnost; ako je simbol mjere, istovremeno je i nerazumnost; ako znači um, ona je također i mit, uključujući i ideju uma”. Na jedan čudan i do danas neobjašnjavan način liberalizam je kod Zulfikarpašića išao ruku pod ruku s bosanskom heterodoksnošću. U teoriji i praksi nacionalnog pitanja Zulfikarpašić se sa svojim istomišljenicima okupljenim oko Bosanskih pogleda postavio u prostor između velikosrpskih i velikohrvatskih projekata.
Takvo pozicioniranje u antikomunističkoj emigraciji nakon Drugog svjetskog rata za jednog Bošnjaka nije bilo samo po sebi razumljivo. Naime, treba imati u vidu da se većinski dio Bošnjaka u emigraciji u nacionalnom smislu bio priklonio hrvatskoj ili srpskoj emigraciji. On je “isto tako bio uvjeren da će padom ili raspadom komunizma zavladati demokracija i nacionalne slobode i ravnopravnost, pri čemu je njegov imperativ bio izbjegavanje rata. Demokracija se, međutim, u ve-ćini postkomunističkih zemalja, uključujući tu i Bosnu i Hercegovinu, nije dogodila. Potvrdilo se opće europsko iskustvo XX. stoljeća, da nije svaki antikomunist ipso facto demokrat, niti je svaki liberal sljedbenik politike nacionalne slobode i nacionalne ravnopravnosti” .
U stranački život Bosne i Hercegovine Zulfikarpašić unosi evropske demokratske političke tradicije liberalne provenijencije a Bosnu i Hercegovinu brani s pozicija tih principa i vrijednosti. Prema načinu nastanka, ranijim političkim ishodištima i ideološkim orijentacijama bosanskomuslimanska emigracija nakon Drugog svjetskog rata se, po dosadašnjim rezultatima istraživanja, dijelila na nekoliko grupacija. Grupa bošnjačkih emigranata u Engleskoj okupljena oko udruženja Društvo bosanskohercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana. Ovo društvo izdavalo je list “Svijest”, a uglavnom su ga činili bivši pripadnici SS Handžar – divizije koji su iz njemačkih i engleskih logora poslani na rad u rudnike Engleske. Ideolog ove grupe bio je Hazim Šatrić i bili su čvrsto vezani za Hrvatsku seljačku stranku u emigraciji. Druga je bila tzv. studentska grupa, a činili su je bošnjački studenti koje je rat zatekao na studiju vani, uglavnom u Kairu, ali i Beču i Parizu. Grupa je bila vrlo heterogena, od Nedima Salihbegovića do Ćamila Avdića, ali je bila i najintelektualnija. Treću grupi činili su Mladi muslimani, četvrtu poznatiji političari iz međuratnog perioda kao poslanici jugoslavenskog parlamenta gdje se isticao Bećir Đonlagić iz Tešnja. Petu grupu su činile otvorene pristalice ustaša, kao Džefer Kulenović, a šestu učesnici u palestinskom ratu 1948/49. kao Šefki-beg Muftić.
Zulfikarpašić je u emigraciju otišao iz slobodarskih pobuda i svo vrijeme je pripadao tzv. demokratskoj jugoslavenskoj emigraciji. On se u prvo vrijeme po dolasku u emigraciju kretao u krugu hrvatske demokratske emigracije, starih emigranata koji su poticali iz HSS-a, da bi samostalnim izrastanjem vremenom stekao status priznatog predstavnika Bošnjaka u emigraciji. Njegovo hrvatstvo, iskazivano prvih godina emigracije, bilo je političke i socijalne a ne nacionalne naravi. Naime, bošnjački emigranti u početku su bili životno upućeni na različite oblike zaštite srpske i hrvatske emigracije. Ta egzistencijalna upućenost, više na Hrvate već na Srbe, ogledala se u tome da su se bosanski muslimani nacionalno izjašnjavali Srbima ili Hrvatima a zauzvrat su dobivali različite oblike pomoći i zaštite. No, u toj bratskoj suradnji znalo je biti i ozbiljnih problema. U jednom navratu takvu situaciju nastojali su iskoristiti profašistički, ustaški i nacionalistički elementi unutar hrvatske emigracije i pod okriljem pomoći Bošnjacima, koji su pristajali da ih se zove Hrvatima islamske vjeroispovijesti,izvršiti asimilaciju posredstvom pokrštavanja. Jednu od pogodnosti ovog nauma prozelitistički nastrojeni katolički svećenici nalazili su u činjenici da su se Bošnjaci u emigraciji, bez mogućnosti izbora, uglavnom ženili katolkinjama.
Prvi oblik organiziranog i samosvojnog djelovanja bošnjačke emigracije nakon Drugog svjetskog rata, oblik koji je značio identifi ciranje, odvajanje i posebno djelovanje i profiliranje Bošnjaka muslimana u emigraciji, jeste protestiranje protiv nasilnog pokrštavanja jednog broja muslimana. Taj slučaj izazvao je senzacionalni odjek, pravi šok i potres u emigraciji pokazujući da postoji i djeluje neka posebna bošnjačka, odnosno bosanskomuslimanska emigracija. Naime, ranih je pedesetih godina grupa bošnjačkih intelektualaca okupljena oko Adila Zulfikarpašića skrenula pažnju javnosti na prozelitsko držanje jednog dijela hrvatskih katoličkih svećenika prema Bošnjacima muslimanima. Ti svećenici su egzistencijalno teško stanje Bošnjaka u emigrantskim logorima i ovisnost Bošnjaka od katoličkih humanitarnih društava koristili za pokušaj njihovog pokrštavanja. Radilo se o načelu pomoći kao ucjene ili pomoći za koju je dug bio prelazak na katoličanstvo. Već od prvih dana emigrantskog života “muslimanski dio hrvatske emigracije” izložen je jednoj neočekivanoj nevolji koja je uzburkala naše duhove i koja prijeti “konačnom integriranju muslimana unutar hrvatskog nacionalizma”, kaže se u početku protestnog pisma muslimanskih javnih radnika protiv prozelitizma. Pismo je napisao Zulfikarpašić 6. lipnja u Salzburgu a supotpisali Smail Balić, Salih Šabanović, Omer Zuhrić i drugi. Nekolicina hrvatskih katoličkih svećenika je bila optužena da vrši pritisak na pojedine muslimane u cilju njihovog prelaska na katoličanstvo.
Posebno se ukazuje na izjavu devet žena-katolkinja udanih za muslimane o pokušaju pokrštavanja u Linzu 1954., kojom one potvrđuju da muževi od njih ne zahtijevaju prelazak na islam niti im brane ispovijedati katoličanstvo, kao i čitav niz svjedočenja o nekorektnom držanju svećenika Krunoslava Draganovića i Mirka Čovića prema muslimanima u sabirnim emigrantskim logorima. Slične pojave su se dešavale u SAD, Australiji i Čileu a Svijest (br.23-24, god III, 1952) čak donosi vijest da je list Danica donio i listu s fotografi jama svećenika nudeći muslimanima da izaberu koji će ih pokrstiti. Muslimane je podržao glavni tajnik HSS-a dr. Juraj Krnjević. Zulfikarpašić je protestirao iz nužnosti odbrane osnovnih ljudskih, vjerskih i identitetskih prava Bošnjaka muslimana. Njegov protest bio je izraz očuvane i ustrajno prakticirane muslimanske samosvijesti, identiteta koji je bio ugrožen i stalno ugrožavan od onih snaga unutar hrvatskog nacionalnog korpusa koje su hrvatstvo smatrali eminentno katoličkom, potom nacionalnom, a tek na kraju političkom kategorijom, što je ono za Zulfikarpašića, i onaj dio bošnjačke emigracije koji se okupljao oko njega, u tom trenutku jedino bilo. Za Zulfikarpašića je neposredno nakon dolaska u emigraciju hrvatstvo bilo političko a ne nacionalno opredjeljenje, političko kao antičetničko, antivelikosrpsko, antikomunističko, na isti način kako su politički i duhovni bošnjački velikani prije njega, da spomenemo Bašagića, Osmana Nuri Hadžića, Edhema Mulabdića, Hamdiju Kreševljakovića i dr., iznalazili svoje političke saveznike u određenom vremenu u hrvatskom korpusu na području politike, a ne duha.
Ovo istupanje stavilo je Bošnjake u centar političkih zbivanja u emigraciji, posebno hrvatskoj. Osim toga, ono se pokazalo kao samostalno i autentično bošnjačko istupanje, bez ikakvog uticaja, konzultiranja vodećih političkih faktora hrvatske ili neke druge političke grupacije. Protest je bio pametan, energičan akt koji je pokazao da su bošnjački javni radnici svjesni, drukčiji i posebni i da su njihovi interesi i dalja borba mogući jedino pod vodstvom vlastitih prvaka. Ovo je bilo rađanje jedne samostalne bošnjačke grupe u emigraciji, i to je najbitnije, i bilo je samo pitanje dana kada će se oni ograditi od srpskih i hrvatskih programa i istupiti u okviru vlastitog nacionalnog cilja. Do zbijanja redova bošnjačke emigracije i njenog okrupnjavanja, do iskazivanja njenog jasnog političkog i nacionalnog gledišta, dolazi šezdesetih godina pokretanjem Bosanskih pogleda (1955). Ovaj časopis njih je izdvajao kao posebnu nacionalno-političku realnost, kao zajednicu koja ima vlastitost, individualitet i političke interese, i po tome je u samom pojavljivanju Bosanskih pogleda njihova povijesna vrijednost. Istovremeno je to bio i najodlučniji trenutak u životu i radu cjelokupne bošnjačke emigracije jer se tim činom, u uvjetima kakvi su bili u zemlji, Bosni i Hercegovini, svim sudionicima južnoslavenske političke scene, kako radikalnoj desnici – četnicima i ustašama, tako i radikalnoj ljevici – komunistima, jasno daje do znanja da Bošnjaci muslimani jesu, da postoje, da neće da se opredjeljuju, kako su to tada htjeli komunisti, niti pristaju da budu asimilirani, kako je to htjela profašistička emigracija izvan zemlje. U trenutku pojave Bosanskih pogleda bošnjačka emigracija bila je opterećena raznim antibosanskim i antibošnjačkim ideologijama i pojavom vlastitog glasila pruža se mogućnost brojnim pojedincima za vlastito bosanskomuslimansko iskazivanje. Zulfikarpašić je aktivno i kao predvodnik sudjelovao u vjerskom životu bošnjačke emigracije. Islamska zajednica Švicarske njemačkog govornog područja osnovana je 1975. a on je bio njen predsjednik.
U svom angažmanu on je sretno i uspješno spajao islamska i liberalna ubjeđenja, s jedne strane, te demokratski zapadnoevropski politički institucionalni okvir, s druge strane. Svojim životnim stilom, svojim osobnim primjerom, Zulfikarpašić je demonstrirao oblike i mogućnosti nesmetanog i slobodnog življenja islama na Zapadu i to kao spoj islama i scijentističkog racionalizma, islama i visoke radne produktivnosti, organiziranosti i upravljenosti procesa socijalnog življenja i informatičkog posredovanja. On je pripadao onom dijelu modernih muslimanskih poslovnih ljudi, a najbliže je surađivao sa vodećim poslovnim i političkim ličnostima zemalja Perzijskog zaljeva, koji su univerzalnost islamskog poslanja razumijevali na način da su dostignuća navodnog “Zapada” koristili za jačanje i razvijanje vlastite zajednice, a što je nasuprot bloka snaga koje taj isti Zapad optužuju za nemoral i širk dok istovremeno u neimaštini, siromaštvu i posvemašnjoj obespravljenosti drže vlastiti narod.
Od djelovanja na širem planu s ciljem predstavljanja Bošnjaka u evropskoj zajednici naroda ali i upoznavanja te javnosti s činjenicom njihovog postojanja interesantna je Zulfikarpašićeva djelatnost u Liberalnoj internacionali. Na XIII kongresu Liberalne stranke Njemačke prisustvovao je kongresu kao delegat Komiteta liberala u egzilu, gdje je zastupao liberale iza željezne zavjese. Za izabrane članove kongresa tom prilikom je održao predavanje o muslimanima u Evropi. Sva demokratski usmjerena južnoslavenska emigracija politički je prihvatila ideju liberalizma. Već 1957. godine predstavnici Hrvata, Slovenaca i Bošnjaka odlučuju da uspostave Savez liberalnih izbjeglica iz Jugoslavije, u koji mogu ući kao predstavnici suverenih naroda, organiziranih u vlastite grupe, Srbi, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Muslimani iz Bosne i Hercegovine. Te grupe su kroz Savez postali članovi Komiteta liberala u egzilu i Liberalne internacionale.
U izradi statuta pošlo se od principa samoopredjeljenja naroda i prava svakog naroda na zasebnu državu. Liberalna internacionala, udruženje evropskih liberalnih stranaka, jedina je značajna međunarodna politička asocijacija koja je primila stranke i grupe u egzilu kao ravnopravne članove. Predstavnik bošnjačke liberalne grupe, Zulfikarpašić, od 1960 je kontinentalni tajnik Komiteta liberala u egzilu i član Izvršnog odbora Komiteta. U tom svojstvu on je održavao kontakte između Komiteta i liberalnih stranaka u Evropi a zahvaljujući toj djelatnosti Bošnjaci su samostalno bili predstavljeni u Liberalnoj internacionali. Bošnjaci i imali i svoju nacionalnu liberalnu organizaciju, naime, Liberalni Demokratski Savez Bošnjaka osnovan je 1963.u Minhenu, predsjednik Glavnog odbora bio je Zulfikarpašić, prvi potpredsjednik Omer ef. Zuhrić, a drugi dr Šemso Dervišević. Svijest da se bošnjačko i bosansko pitanje rješava u širokom kolopletu međuovisnosti s drugim narodima, iskustvo da je odnos drugih naroda prema Bošnjacima preovlađujuće negativan i iz razloga što oni ne poznaju Bošnjake i Bosnu, opredjeljivalo je Zulfikarpašića da borbu za bosanska i bošnjačka prava vodi na široj međunarodnoj fronti. Dok je znatan dio bošnjačke emigracije skliznuo u ekstremne srpske i hrvatske ideologije koje ne priznaju Bošnjake niti Bosnu, dotle je on uspostavljao odnose s demokratskim dijelovima tih naroda uspostavljajući dijalog i međusobno uvažavanje. Cilj te djelatnosti bio je demokratski preustroj socijalističke Jugoslavije u zajednicu slobodnih i suverenih naroda, čemu povijest, nažalost, nije dala priliku.
Izvor: Zbornik radova XVII. Simpozija Europski Identitet Bošnjaka - od Minulog Iskustva do Suvremene Afirmacije Volume 11 of Bošnjačka pismohrana. Contributor, Dževad Jogunčić. Published, 2011.