SLOBODA - Pojam o kojem se raspravlja stoljećima (Evropa)
Jedan od ključnih filozofskih pojmova, prije svega u filozofiji Novog vijeka i našeg doba, svakako jeste pojam slobode.
Foto: therwandan.com
Njegovo tematizovanje prvobitno je bilo prisutno u praktičkoj filozofiji, u etici i političkoj filozofiji Novog vijeka, da bi se zatim sloboda pojavila i kao okosnica konstitucije filozofije prava i filozofske refleksije ekonomskog područja života. Naposlijetku, ona igra središnju ulogu i u savremenim filozofskim pozicijama, kao na primjer u shvatanju egzistencije. U ranijim filozofskim periodima, u antičkoj filozofiji najprije, sloboda se nije pojavljivala kao utemeljujuća u filozofskom promišljanju, mada se već javljala u filozofskoj refleksiji. Taj „bezdan slobode“ , kako ga naziva Gadamer, ta osuđenost čoveka na samog sebe i vlastiti izbor, obilježio je zapravo cijelu filozofsku tradiciju.
Uzmimo za primjer Aristotelovo određenje pojma mogućnosti u metafizici, gdje pored drugih Aristotel razmatra i sljedeće bitno praktičko: „mogućnost da se štogod lijepo obavi ili prema izboru, jer pokatkada o onima što samo hodaju ili govore – ali ne ni lijepo ni kako nakaniše – kažemo kako ne mogu ni govoriti ni hodati.“
U svom promišljanju pojma mogućnosti - pojma koji Aristotel prvi uzdiže na rang najtemeljnijih filozofskih pojmova – ovaj veliki helenski mislilac uočio je jednu praktičku odredbu, koja će tek buduća vremena istaći. Tako će Sartr utvrditi da iako ne postoji neka postojana ljudska priroda „ipak egzistira jedna ljudska univerzalna mogućnost.“
Također, već u ovom Aristotelovom stavu vidimo da on ima u vidu jezičko izražavanje kao središnju dimenziju ljudske društvenosti. U filozofskoj tradiciji Novog vijeka posebne zasluge za filozofsko promišljanje problema slobode mišljenja pripadaju Baruhu de Spinozi. Ovaj filozof čijim se životom surovo poigrala upravo netrpeljivost prema drugačijem mišljenju, koji je i sam osjetio najgrublje odbijanje misaone različitosti i od svog doba i od svojih kolega, smatrao je da je sloboda mišljenja neotuđivo i nezastarivo prirodno pravo svakog čovjeka. Ona se, štaviše, nalazi istaknuta kao ključni motiv u podnaslovu „Teološko političkog traktata“, a posljednje poglavlje ovog čuvenog djela u potpunosti je posvećeno pitanju slobode mišljenja, nastojeći, kako sam Spinoza kaže, da pokaže:
„da u slobodnoj državi svak može da misli šta hoće i da kaže ono što misli.“
Interesantno je da Spinoza tu drži da je nemoguće da se čovjek neograničeno podvrgne tuđem mišljenju, te da kakva takva sloboda mišljenja uvijek postoji. Težište ove kraće rasprave postavljeno je u odnos države prema slobodi mišljenja, a za samu državu već Spinoza kaže da je njen istinski cilj sloboda. Ovi misaoni tokovi kulminirali su u kretanjima Njemačke klasične filozofije.
Najprije Kant u središte svoje filozofije stavlja pojam slobode, pokazujući i njegov poseban smisao u području teorijske filozofije, što će zatim slijediti Fihte i Šeling. Na određeni način moglo bi se govoriti o tome da njemački klasični idealizam u cjelini razvija poseban temeljan odnos prema slobodi. Sam Kant naglašava značaj autonomije praktičkog uma i na njoj postavljenog svijeta ljudske slobode, kao kada kaže da svakome biću, „obdarenome umom i voljom, moramo da pripišemo osobinu, da se pod idejom svoje slobode odlučuje na djelanje.“
Sloboda se onda shvata kao osobina volje svih umnih bića, cjelokupno ljudsko djelovanje se odvija pod idejom slobode i tu konačno dolazi do izražaja upravo svijet otvorenih ljudskih mogućnosti, kao sfera u kojoj se uspostavlja ljudska sloboda.
Kada je o Hegelu riječ, jedno od čuvenijih mjesta u njegovoj filozofiji predstavlja promišljanje sazrijevanja samosvjesti kroz dijalektiku odnosa priznavanja. U poznatoj priči o gospodaru i robu Hegel misaono razvija svu složenost borbe za priznanje koja ide i do samih ekstrema, „stavljanjem života na kocku, čime se potvrđuje sloboda“ . Tek ta krajnja odvažnost, uz rad i unutrašnje oblikovanje vlastitog smisla, dostiže istinu priznanja. Treba imati u vidu i da se Hegelova praktička filozofija fundira u pojmu slobodne volje, a razvojna dinamika praktičkog svijeta posmatra se tu u odnosima individualne i opšte slobodne volje. Iako Hegel posmatra individualnu slobodnu volju kao osnovu praktičkog svijeta ona nužno ulazi u odnose vlastitog samoposredovanja, jedan složen u sebi protivrječan proces uspostavljanja opšte slobodne volje. Tako nastaje područje ostvarene društvene slobode, koje se prema Hegelovom shvatanju, pojavljuje kao unutrašnja svrha i istina modernog praktičkog života. Prema tome, država je onaj momenat običajnosnog svijeta koji u potpunosti harmonizuje odnose pojedinačne i društvene slobode.
Ovom stanovištu oštro je suprotstavljeno liberalno, koje insistira na izvornosti individualne slobode. I kada je riječ o samom društvu, ono nema sklonosti da za vodeću uzme misao o društvenoj slobodi, već društvo posmatra na jedan udrobljen atomizirani način. Stoga filozofski liberalizam kritikuje hegelijansku tradiciju okrenutu etatizmu, kao vid zarobljavanja pojedinca.
Za ovu poziciju tipično je Milovo (Stjuart Mill)
stanovište izgrađeno na ličnoj nezavisnosti pojedinca, koje kritički propituje granice građanske i političke slobode pojedinca. Ovaj smjer liberalne rasprave o slobodi u velikoj mjeri istakao je značaj unutrašnje svjesti i gotovo bezuslovne slobode mišljenja, te svestranog razvoja ličnosti.
„Sloboda, koja to ime zaslužuje, jeste u tome, da mi sami svoju sopstvenu sreću svojim putem tražimo, da nam niko ne smeta u tome, dokle mi njemu ne smetamo ili mu ne stajemo na put, da on svoju sreću postigne“ , kaže Mil. Osim toga, veliki odjek imala je i Milova misao o slobodnom tržištu ideja kao uslovu napretka znanja. Ona je usmjerila interes na racionalnost u društvenom životu i potrebu da sva uvjerenja budu podložna javnoj kritici. Savremenu filozofsku refleksiju o slobodi posebno odlikuje to što se ona bitno misaono zadobija iz promišljanja egzistencije, jedne specifične filozofske vizure sada okrenute neponovljivosti i potrešenosti ljudskog života. Na taj način savremena filozofija problem slobode mišljenja reflektuje kao „osvetljenje komunikacije iz njezinih mnogostrukih izvora na način obuhvatnog“ , kako ističe Jaspers. Njegov stav o bezgraničnoj komunikaciji kao obuhvatnoj bitnoj volji filozofskog vjerovanja predstavlja odluku „za put u čovjeko-bitak“. To znači da postanemo svjesni mogućnosti da živimo jedni s drugima, govorimo jedni s drugima, slobodno mislimo i zahvaljujući tome nađemo put do istine i „da tek na tom putu zapravo postanemo mi sami (selbst)“.
Sartrova egzistencijalistička filozofija možda najeksplicitnije u vlastito središte postavlja pitanje slobode. Fundamentalnost prethođenja egzistencije esenciji, negiranje pojma ljudske prirode, ljudska situacija napuštenosti otvara uvid u svu dramatiku ljudskog života u slobodi. Čovjek paradoksalno najprije nije ništa! „To znači da čovjek najprije egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira“, veli Sartr.
Čovjek sebe bira i čini, on sebe subjektivno živi u vidu projekta – sebe baca spram budućnosti – sebe iznalazi, formira vlastite vrijednosti i uveliko sebi samom vazda izmiče. Tako je čovek izvorno postavljen na svoju slobodu i otuda polaže, kako to kaže Sartr, „totalnu odgovornost za njegovu egzistenciju.“
Tako se shvata da je jedina sudbina ona koju čovjek sam iznađe i stvori vlastitim angažovanjem! To znači da čovjek može jedini stožer smisla pronaći u samom sebi, ujedno postajući i stožer smisla za cjelokupno čovečanstvo.
I tako, čineći vlastite izbore u životu, mi ih činimo zapravo za sve ljude. Pojava tjeskobe je pravi znak ovog osjećaja odgovornosti, te muke, te osuđenosti da zaista živimo slobodno.
Izvor: GRUJIĆ D. O SLOBODI MIŠLJENJA. LICA I NALIČJA DRUŠTVENE I LIČNE SLOBODE.:33.