Bosna i Hercegovina je nacionalna država Bosanaca
Bosna i Hercegovina se stoljećima zbog svoje historijske neplemenske narodnosne pripadnosti, a multikonfesionalne strukture njenog stanovništva, nalazi u procijepu osporavanja od susjeda svog teritorijalnog integriteta i političkog i kulturnog identiteta Bosanaca kao nosilaca građanskog suvereniteta, mada historičarka Nada Klaić, u svome djelu Srednjovjekovna Bosna, meritorno tvrdi: ''Bosanska država je među svojim susjedima najstarija”.
Foto: Hercegovina.info
U istom djelu ona navodi podatak da je prostor ranosrednjovjekovne Bosne naseljavala “slavenska bezimena masa” koja se stavlja pod vrhovnu avarsku vlast, što bi mogao biti i odgovor na pitanje zašto na bosanskom području nema nijednog slavenskog plemenskog imena, po kome bi ona bila plemenska država, kao Hrvatska i Srbija. Po tome Bosna od početka svoje srednjovjekovne državne egzistencije nije bila plemenska već građanska država. Savremeni historičari iz te činjenice izvode zaključke da su se Slaveni kao masa nepoznatih plemena na tom području počeli teritorijalno organizirati po zatečenim većim ili manjim geografskim cjelinama, a nesumnjivo su u tom procesu teritorijalizacije poštivali i neke ranije historijske okvire. Time bi se mogla objasniti i često upotrebljavana sintagma “bosanske zemlje”, pod kojom su se pored Bosne, koja je geografski obuhvatala gornji tok rijeke Bosne i njene istočne dijelove, podrazumijevale Usora, Soli, Donji kraji, Zapadne strane (Završje ili Tropolje), Hum, Podrinje i Primorje. Poznati istraživač srednjovjekovne Bosne dr. Ćiro Truhelka u svome djelu Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka, u dijelu o društvenim odnosima, piše: “Za vrijeme bosanske neovisnosti dijelilo se je bosansko državno ustrojstvo, komu je na čelu prvobitno bio ban a kasnije kralj, u dva, jedno od drugog strogo odijeljena stališa, u plemstvo i narod.Narod, koji se je, kad se je o njemu kao predstavniku narodnosti govorilo, nazivao ukratko ‘Bošnjani’, sastojao se skoro od samih kmetova ili kmetića, a ovi su od gospodara dobivali u nasljedno pravo zemljište na obragjivanje.Na najnižem stepenu ljudskog društva u Bosni za srednjega vijeka bili su robovi. Oni su bili gospodarevo vlasništvo...” Dakle, nigdje ni riječi o nekom plemenu, nigdje nema ni Srba ni Hrvata u srednjovjekovnoj Bosni prije Turaka, kao njenog naroda. Narod su bili samo Bošnjani, a pošto nisu bili nikakvo pleme, naziv su dobili po imenu svoje države Bosne.Ovdje ću preskočiti elaboriranje pretenzija bosanskih susjeda prema državnoj teritoriji srednjovjekovne Bosne u vrijeme nekoliko stoljeća njene državne egzistencije i negiranje njenog postojanja kao države od velikosrpskih i velikohrvatskih historiografa, tvrdeći da je Bosna u predtursko doba bila hrvatska, odnosno srpska zemlja i da su u njoj bili ili samo Srbi ili samo Hrvati, zavisno od toga jesu li te tvrdnje dolazile iz Beograda ili Zagreba. Mislim da se Nada Klaić s njima savršeno dobro obračunala u svojoj knjizi Srednjovjekovna Bosna, osloncem na izvore koji nisu bili obojeni nacionalnim bojama i ko želi saznati širu elaboraciju tog pitanja, neka pročita njenu knjigu.Radije bih svoju pažnju usmjerio na osporavanje u posljednjih dviju stotina godina, ali samo lapidarno, toliko da ukažem na taj problem koji opterećuje i današnju Bosnu i Hercegovinu, kao nezavisnu i suverenu državu, članicu UN-a, zbog čega ne može da normalno funkcionira opterećena starim mitovima o hrvatskoj ili srpskoj Bosni, kojim se manipulira bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima od Srbije i Hrvatske u ostvarivanju svojih političkih ciljeva.
Osmanlije su kao osvajači 1463. godine pokorili srednjovjekovnu bosansku državu, donijeli novu vjeru islam umjesto nestajuće tzv. bosanske vjere, odnosno Crkve bosanske zasnovane na manihejstvu i arijanstvu, dozvolivši slobodno ispovijedanje zatečenih pravoslavne i katoličke vjere, a početkom 16. stoljeća
dozvolila je Jevrejima protjeranim iz Španije da se nasele u Bosni. Turci, osvajači Bosne iz leksičkih razloga umjesto riječi “Bošnjanin”, kako su se njeni stanovnici ranije nazivali, ostavili su nam u narednih 500 godina u upotrebi riječ “Bošnjak”,
koja se odnosila na narod Bosne neovisno o pripadnosti vjeri, da li bili muslimani, katolici ili pravoslavci (“... ime Bošnjak je staro ime, turcizirani oblik imena Bošnjanin koje odavnina označava čovjeka iz Bosne”). Svi su, dakle, bili Bošnjaci. U Bosni nije bilo Srba i Hrvata, ne samo u srednjovjekovnoj Bosni već i u
periodu Osmanske uprave u Bosni. Popis domaćinstava Osmanlije su vršile po vjerskoj pripadnosti. Svi su narodnosno, dakle, bili Bošnjaci.
Ni Njegošu nije bilo nepoznato da su stanovnici Bosne sebe nazivali Bošnjacima, a i drugi su ih tako
nazivali. U Gorskom vijencu, kada Mletački dužd pita gosta iz Crne Gore, ima ovaj stih: “zapita me za naše susjede, za Bošnjake i za Arbanase”.
Još za vrijeme Osmanske uprave u Bosni, Srbija je zajedno sa Crnom Gorom imala teritorijalne i nacionalne pretenzije prema Bosni, sa željom da se nakon turskog povlačenja iz Bosne, ona prisajedini Srbiji. O tome 1844. godine Garašanin piše u svome
Načertaniju. On polazi od historijske činjenice da narod Bosne čine Bošnjaci svih triju vjera: muslimani, pravoslavci i katolici. Dakle, nema Hrvata i Srba u Bosni, samo ima Bošnjaka. Garašanin piše: “... najglavnije bi trebalo za ideju sojedninjenja Bosne sa Srbijom zadobiti (bosanske fratre)... osim toga
mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka... Na istočnog veroispovedenija (pravoslavnih – O.I.) Bošnjaka veći
upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje
franjevački fratri.”
Garašanin je u svome Načertaniju upozorio Srbiju da ona svojom politikom prema Bosni nju mora uvjeriti “da je ona prirodna pokrovitelljica sviju turski Slavena i da na čedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni
njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda
jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepoverenje, zavist i nesreća”. Kao što se zna, Srbija je upravo suprotno postupila od Garašaninovog savjeta. Ona je odabrala put koji je trasirao lingvist Vuk Stefanović Karadžić “Srbi svi i svuda” iz njegovog
Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. Karadžić je u ovome svome djelu sve Slavene katolike imenovao Srbima; slavenske muslimane Srbija je protjerala iz Srbije, izvršivši nad njima zločin genocida, imenujući ih Turcima. Srbija zajedno sa Crnom Gorom nikada nije priznavala
pravoslavne Bošnjake, muslimane Bošnjake i katolike Bošnjake u Bosni kao zasebnu etničku zajednicu triju vjera; sve ih je smatrala Srbima tri vjerozakona: grčkog, rimskog i turskog, kako su to naučavali Dositej Obradović i Vuk St. Karadžić. Pravoslavne Bošnjake otpočela je preobražavati iz bošnjačke narodnosti u Srbe, a nije prezala ni od toga da i muslimane Bošnjake nacionalizira u Srbe.
List “Srpska reč”, koji je izlazio u Sarajevu 1924., pisao je: “nacionaliziranje Muslimana za nas Srbe jedno (je) od najvažnijih pitanja unutrašnje politike. To je i važno državno pitanje. Srbiziranjem muslimana mi ne samo što dobivamo milion čuvara otadžbine, nego i rješavamo jedno važno hrvatsko pitanje. Sada... treba sva muslimanska Bosna da plamti u Srbizmu”.
Prema projektu “Homogena Srbija” iz 1941. godine Stevana Moljevića, ciljje: “Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji... a moći će to učiniti samo
ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i u okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat”.
A kojim to metodama Srbi imaju namjeru ostvariti sadržano je u
Instrukcijama Draže Mihajlovića, četničkog vođe 1941.-1945. godine: “Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke....) Čišćenje državne teritorije od svih
narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa”. Ponavljanje istog scenarija početkom devedesetih godina XX stoljeća dovelo je
do agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., koja je u međuvremenu bila priznata kao nezavisna i suverena država od međunarodne zajednice.
Da Srbija ne misli prestati s osporavanjem Bosne i Hercegovine ni poslije, Dejtonskim sporazumom uspostavljenog mira i diplomatskih odnosa između dviju država, govori izjava Vojislava Koštunice da na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini gleda kao na “dio porodice koja nam je draga, bliska, privremeno
odvojena, ali uvijek naša i u našem srcu”.
Isto ili slično osporavanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i nepriznavanje političkog nacionalnog identiteta Bosanaca postoji i od Hrvatske. Ante Starčević, autor je sintagme, koju je preuzeo i ustaški pokret Ante Pavelića, da
su bosanski muslimani Hrvati, štaviše “da su cvijeće hrvatskog naroda”. To im je trebalo da bi opravdali svoj projekt velike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i granicom na Drini. Oni su taj projekt realizirali u vrijeme Drugog svjetskog rata u službi Hitlera i Musolinija stvaranjem paradržavne tvorevine tzv. Nezavisne države Hrvatske u čijem sastavu je bila Bosna i Hercegovina, koja međunarodno-pravno nikada nije bila priznata. Kao što su Srbija i Crna Gora ratom ponovili 1992.-1995. svoje teritorijalne pretenzije prema BiH iz 1941. godine, to je isto učinila i Hrvatska. Historija im nije bila dovoljno učiteljica života.
Nasuprot iskazu profesorice
Nade Klaić da je bosanska država
među svojim susjedima najstarija,
njen bivši student Franjo Tuđman
američkom ambasadoru
Zimmermannu 14. januara 1992. godine tvrdio je suprotno:
“Bosna nije stara država kako Hrvatska”.
Mora da Tuđman, historičar po obrazovanju, nije bio dobro
savladao gradivo svoje profesorice. U nastavku razgovora Tuđman je Warrena Zimmermanna ubjeđivao da BiH treba podijeliti između Srbije i Hrvatske: “Neka Milošević uzme veći dio, ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od
50%. Spremni smo Muslimanima ostaviti mali dio oko Sarajeva. To im se neće svidjeti, ali stabilan Balkan moguć je jedino ako se promijeni Bosanska granica, pa što god Muslimani o tome mislili. Pa nisu te granice svete. Bosna nije stara država kako Hrvatska”.
Na pitanje novinarke “Slobodne Dalmacije” Olge Ramljak, na prijemu krajem 1991. godine: “Kako će se stvaranje srpskih pokrajina (SAO – O.I.) u BiH odraziti na Hrvatsku”, Tuđman je odgovorio: “U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina (1939-O.I.) Pri tome bi mogao ostati dio “zemljice Bosne”, gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala kolonijalna tvorevina BiH”.
Ovom prilikom navest ću još nekoliko citata negacije Bosne i njenog političkog naroda Bosanaca. Krunoslav Draganović i Dominik Mandić u knjizi Herceg-Bosna i Hrvatska
pišu: “Bez Bosne i Hercegovine hrvatska država bila bi
prostorno unakažena i gotovo prekinuta, ne bi imala pravog jedinstva ni zaokruženosti. Hrvatska bez Herceg-Bosne, kako je jedanput mudro rekao Ante Radić, ideolog HSS-a, bila bi slična jednoj polovini kruha kojemu je izrezana sredina i ostala samo vanjska kora”. Tuđman tome nadodaje: “Bosna nije nacija, nema ni prava ni povijest nacije. Nacija je zemlja, ali je i rasa i krv, a takozvanu Bosnu naseljava nekoliko rasa i krvi. Kako bi neki iz te miješane i nečiste etničke situacije htjeli oblikovati cjelinu. Ne, gospodo, ne! Bosna mora nestati”.
Tuđman je bio od početka srpske i crnogorske agresije na BiH protiv cjelovite BiH i držao se dogovora s Miloševićem da je dijeli, što se vidi i iz razgovora s vodstvom bosanskih Hrvata. On kaže “...sa cjelovitom Bosnom mi bi izgubili Bosnu, u potpunosti, čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali... pa ne bi se oni (HVO) mogli održati da im nismo pomagali, jasno. A, imamo i sa Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske”.
Kad je riječ o hrvatiziranju Bošnjaka katolika, treba poći od Prvog hrvatskog katoličkog kongresa, održanog u Zagrebu od 3. do 5. septembra 1900. godine. On je promovirao vjerski koncept hrvatske nacije. Sarajevski nadbiskup Josip Štadler promovirao je tada jednu od svojih osnovnih teza – da su “bosanskohercegovački katolici nacionalni Hrvati. Mi smo jedno i drugo”, rekao je on tada. Historičar Dubravko Lovrenović, kritički razmatrajući taj događaj, smatra da je od tada “... bosansko katoličanstvo osmanske epohe (1463-1878) stradalo kao nehrvatski (re-metilački) faktor, a bosansko srednjevjekovlje, koliko u crkvenim toliko u izvan-crkvenim krugovima, podvrgnuto je postupku mitske kroatizacije. Kako tada, tako i danas”. Razlog stvaranju crkvenog koncepta hrvatske nacije (integralnog hrvatstva), koje će obuhvatiti i bosanskohercegovačke katolike, Josip Štadler je objelodanio tek trećeg dana na svečanom banketu. On je tada izrekao svoju ključnu političku misao koja će postati idejom vodiljom integralnog katoličkog hrvatstva: “Želim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom”, podrazumijevajući pod tim Hrvatsku. Na ovu njegovu izjavu uslijedio je prigovor austrougarskog katoličkog cara. Taj prigovor – kojeg li paradoksa – nakon 110 godina aktuelan je i danas. Dubravko Lovrenović duhovito primjećuje: “Razlika nije samo u tome što više nema cara, nego nema gotovo nikoga da prigovori”.
Nacionalno hrvatstvo konfesionalne naravi u tom vremenu (austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom) slijedilo je trag politike i rezultiralo je njegovom implementacijom na tlo orijentalnog bosanskog katoličanstva. Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) na ovaj proces integracije bosanskih katolika u Hrvate stavio je (još jednu) tačku. Trijumfirao je, sa svim svojim pogubnim posljedicama. Katolički kongres iz 1900. štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja bh. Hrvata pod skute „matere“ Hrvatske, doveo je do toga, prema nepotpunim poda-cima kardinala Vinka Puljića, da od blizu 820.000 katolika u BiH prije rata danas u BiH ima otprilike 450.000 katolika. Otkud Hrvatima, pita se prof. Lovrenović, kad je već riječ o BiH kao njihovoj “rodnoj grudi”, kako je definira kardinal Puljić – rezervna domovina? Duhovito primjećuje Dubravko Lovrenović: “kao da je domovina automobilska guma pa kad otkaže jedna zamijeni se drugom”. Slijedom tih događaja nastale su i “naučne” teorije o hrvatskoj Bosni i Hercegovini prije Turaka i hrvatskim vladarima srednjovjekovne bosanske države, zanemarujući objektivne historijske analize Nade Klaić, pa sve do danas. Bilo je potrebno Bošnjake katolike kroatizirati da Bosna ne bi imala svoju autohtonu i autentičnu političku naciju Bošnjake, da bi je se lakše moglo pripojiti “materi” Hrvatskoj.
Taj isti postupak, ali ne tako javno i institucionalno, prema uputama Ilije Garašanina u njegovom Načertaniju iz 1844. godine, uradila je Srbija s Bošnjacima pravoslavcima “da se preobraženje Bošnjaka istočnog vjeroispovjedenija tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedninjenje sviju Srba i provincija ujedno”. Praktični dio posla obavila je Srpska pravoslavna crkva na terenu rukovođena sintagmom Jovana Cvijića koji je Bosnu nazvao “srcem srpstva”, proklamirajući integralno srpstvo, podređujući tome i Bošnjake pravoslavne u Bosni.
Tu politiku je potkraj XX stoljeća Milošević sažeo u rečenici: “Srpski narod će živjeti u jednoj državi”. Teorija integralne srpske nacije srpstvo svodi na političku religiju, što je dovelo do toga da su se mnogi bosanski Srbi poslije ovog rata raselili širom Zemlje da ne učestvuju u tome. Međutim, do danas se među bosanskim Srbima nije našao intelektualac dostojan toga zvanja da svojim sunarodnicima objasni da je njihova domovina Bosna i Hercegovina, a ne Srbija, kao što je to briljantno uradio prof. dr. Dubravko Lovrenović u svome sjajnom eseju “Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima”, objavljenom u “Oslobođenju”, “Pogledi”, od 20. februara/veljače 2010. godine i Prikazu zborni-ka radova “Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet”.
Naziv “Bošnjaci” kao narodno obilježje stanovnika Bosne i Hercegovine sve tri konfesionalne zajednice: muslimana, pravoslavnih i katolika, formalno se zadržao do kraja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, posebno u vojnim strukturama, u četiri bošnjačke vojne regimente, koje su učestvovale u Prvom svjetskom ratu, dok su se u političkim strukturama zadržali nazivi po vjerskoj pripadnosti (Bosanski sabor), a u političkim strankama su kod pravoslavnih i katolika već dobili nacionalna obilježja Srba i Hrvata, a muslimani su radije zadržali obilježja po vjerskoj pripadnosti da bi se oduprli nacionaliziranju u Srbe i Hrvate, računajući da im se bošnjaštvo podrazumijeva, jer žive u Bosni, reinkarnirajući ga kao svoj etnicitet, tek 1993. godine, kada je zaprijetila opasnost od njihovog nestanka kao naroda i nestanka Bosne kao njihove domovine. Zanimljivo je, da su se i u doba Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, kada je riječ o popisu stanovništva, stanovnici popisivali po vjerskoj, a ne nacionalnoj pripadnosti. Prvi popis po nacionalnosti u BiH izvršen je tek 1948. godine, u vrijeme komunističkog režima, kada su se definitivno, koristeći se blagodatima međunarodnih standarda o ljudskim pravima, Bošnjaci pravoslavni opredijelili da po narodnosti budu Srbi, a Bošnjaci katolici da po narodnosti budu Hrvati. Muslimani nisu htjeli da se nacionalno određuju ni kao Srbi ni kao Hrvati, jer su ih smatrali vjerskim katoličkim i pravoslavnim nacionalitetima. Ostali su vjerni bošnjaštvu, koga nije bilo na popisnim listama. “Jugoslovenski list” od 20/VII 1935. objavio je izvode iz “Katoličkog tjednika” u kojima se tvrdi “da je katolicizam kod Hrvata i Slovenaca narodna vjera baš kao i pravoslavna kod Srba”. Pred kraj turske uprave i u vrijeme Kalajevog upravljanja Bosnom, Bošnjaci pravoslavni i katolici, pod utjecajem njihove crkve i velikosrpske i velikohrvatske nacionalističke politike suprotstavili su se ideji integralnog bošnjaštva kao narodnosnog određenja stanovnika Bosne i Hercegovine. Upravo iz razloga što Bosna nije bila plemenska država u srednjem vijeku, kao što su to bile Srbija i Hrvatska, naziv njenog naroda je mijenjan s historijskim promjenama upravljača Bosnom i Hercegovinom, ali uvijek zadržavajući u samom imenu naroda supstancijalne elemente iz naziva srednjovjekovne države Bosne. Naziv “Bošnjani” bio je uobičajen za srednjovjekovnu državu Bosnu, naziv “Bošnjak” se zadržao u osmansko i austrougarsko doba, s tim što je pod utjecajem nacionalističke politike iz Srbije i Hrvatske, počelo pravoslavno bošnjaštvo preobražavati se po Garašaninu u srpstvo, a katoličko bošnjaštvo po Štadleru u hrvatstvo.
Institucijama Srpske pravoslavne crkve i Katoličkoj crkvi u Hrvata dodijeljena je uloga toga preobražavanja na terenu stvaranjem crkvenog koncepta nacije: katolici = Hrvati, pravoslavni = Srbi, vršeći tako asimilaciju, ne samo pravoslavnih i katoličkih Bošnjaka u Srbe i Hrvate već i nacionalnih manjina katoličke vjere u Hrvate (npr. Talijana, Austrijanaca, Čeha, Slovaka, Mađara i dr.), odnosno u Srbe (npr. Makedonaca, Bugara, Rumuna, Grka, Jermena, Karavlaha i sl.). Taj proces se odvijao unutar obiju crkava, a ispoljavao se u nazivu nacionalnih obrazovnih i vaspitnih ustanova, kulturnih društava, nazivu političkih stranaka, nazivu jezika, ali ne još i u vojnim i političkim strukturama vlasti. Bosanski sabor 1910. godine obrazovan je na konfesionalnom principu, kao što je i posljednji austrogarski popis stanovništva, izvršen 1910. godine, bio popis prema vjerskoj pripadnosti.Muslimani koji su, također, bili Bošnjaci, zajedno s pravoslavcima i katolicima Bošnjacima, s obzirom na to da su trpjeli pritisak nacionaliziranja u Srbe i Hrvate, na prelazu iz XIX u XX vijek, u svojoj borbi za vjersku i prosvjetnu autonomiju potencirali su svoju pripadnost islamu da bi očuvali svoj islamski identitet, ali se nikada nisu vezali za Tursku kao svoju maticu, kao što su pravoslavni i katolici, mada su bili autohtoni narod Bosne, vezali se za Srbiju, odnosno za Hrvatsku, kao svoju maticu. Muslimani su uvijek smatrali Bosnu svojom maticom, svojom historijskom domovinom, i onda kada je bila u sastavu Osmanske i Austro-Ugar-ske carevine, ali i obiju kraljevina SHS i Jugoslavije.
Tome svjedoči Autonomni pokret Husein-kapetana Gradaščevića 1831. godine i odnos bh. komunista koji su prije Drugog svjetskog rata svoj organ nazvali Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Treći naziv naroda koji je zaživio na tlu Bosne i Hercegovine poslije Prvog svjetskog rata je “Bosanci”. To je naziv koji, također, proizlazi iz naziva njihove domovine Bosne. U doba austrougarske uprave Bosna je dobila dvoimeni naziv “Bosna i Hercegovina” sasvim slučajno iz naziva dviju provincija koje su u Berlinskom ugovoru iz 1878. godine navedene kao provincije “Bosna“ i “Hercegovina” u koje treba da uđe Austro-Ugarska s mandatom Berlinskog kongresa, namjesto Turske, čiji je sultan zadržao formalni suverenitet nad Bosnom do aneksije 1908. godine. Kada kažem da je taj naziv slučajan, onda mislim na propust turske diplomatije koja nije insistirala kod redigovanja sadržaja Ugovora iz 1878. godine na službenom nazivu koji je Bosna tada imala po osnovu turske uredbe iz novembra 1864. godine o organizaciji “Vilajeta Bosna”, u kome je Hercegovina jedan od njenih sandžaka. Da je Ugovorom rečeno da Austro-Ugarska dobija mandat u Vilajetu Bosna, a ne u provincijama “Bosni” i “Hercegovini”, Bosna bi i tada i danas zadržala svoje historijsko ime “Bosna” iz doba srednjovjekovne Bosne i doba osmanske uprave u Bosni. Pošto stanovnici Bosne nikada nisu pripadali nekom slavenskom plemenu po kome bi se nazivali, već po Bosni, svojoj domovini, smatram da su nazivi “Bošnjani”, “Bošnjaci” i “Bosanci” sinonimi i da označavaju stanovnike Bosne, građane Bosne, politički suveren narod Bosne, neovisno od toga što su to u srednjem vijeku bili pripadnici Crkve bosanske, Crkve katoličke i Crkve pravoslavne, a u osmanskom dobu muslimani, pravoslavci i katolici, svi su oni bili u datom historijskom vremenu i Bošnjani i Bošnjaci, a danas su Bosanci, politički suverena građanska, a ne plemenska nacija Bosne, od kojih je u međuvremenu moderna politička historija Bosne i Hercegovine napravila tri etničke zajednice, od katolika – Hrvate, od pravoslavnih – Srbe i od muslimana – Bošnjake. Toj modernoj političkoj građanskoj naciji Bosanaca pripadaju i brojne nacionalne manjine. Ako pođemo od tih historijskih činjenica, danas u svijetu se stavlja znak jednakosti između naziva države i političke nacije njenih građana: Francuska = Francuzi, Španija = Španjolci, Belgija = Belgijanci, Švicarska = Švicarci, Bosna i Hercegovina = Bosanci i Hercegovci, s tim što bi trebalo Bosni i Hercegovini vratiti njeno historijsko ime Bosna, pa bi naziv njene nacije bio samo Bosanci. Ako u Belgiji, Valonci = katolici (govore francuskim jezikom) i Flandrijci = protestanti (govore holandskim jezikom) mogu biti politička nacija Belgijanci, kako piše u njihovom Ustavu, zašto u Bosni katolici – Hrvati, pravoslavni – Srbi i muslimani – Bošnjaci koji govorimo istim jezikom, ne bi mogli biti politička državljanska nacija Bosanci i to upisati u Ustav Bosne i Hercegovine. Kao što je Belgija nacionalna država Belgijanaca, zašto Bosna i Hercegovina ne bi bila nacionalna država Bosanaca. Ali za taj obrat u nacionalnoj i državnoj politici, sve tri etničke zajednice trebaju se okrenuti prema svojoj državi Bosni i Hercegovini, kao svojoj jedinoj domovini, i ne smatrati svojom materom Tursku, Hrvatsku i Srbiju. Tek tada bi Bosna bila mirna i dovoljno komotna, ne samo za ova tri naroda u Bosni: Hrvate, Srbe i Bošnjake, već i za sve nacionalne manjine koje žive u njoj.
Mi smo u bliskoj historiji bili blizu ostvarenja toga cilja. Prvi put u novijoj historiji Bosne i Hercegovine pod političkim narodom Bosne i Hercegovine se spominju Bosanci i Hercegovci u jednom političkom dokumentu. To je Proglas AVNOJ-a od 27. novembra 1942. godine s njegovog Prvog zasjedanja u Bihaću,
upućen “Braći svih narodnosti i vjera”! Svakom narodu posebno (Hrvatima, Slovencima, Muslimanima, Crnogorcima, Makedoncima i Srbima). U dijelu u kome se obraća Muslimanima, u drugom pasusu, Proglas se posebno obraća “Bosancima i Hercegovcima”: “Bosanci i Hercegovci samo ujedinjeni i složni... možete sebi ostvariti jednu ljepšu i zajedničku budućnost... vama svima i Srbima i Hrvatima i Muslimanima potrebna je iskrena i bratska saradnja da bi Bosna i Hercegovina kao jedinica... mogla napredovati na zadovoljstvo svih bez razlike na vjeru i stranku”. Dakle, Proglas ne kaže “na vjeru i narod”, već na “vjeru i stranku”. Proglas ne identificira vjeru i narod, već razlikuje vjeru i političku stranku, misleći da su “Bosanci i Hercegovci” u različitim političkim strankama, ne prema vjerskoj pripadnosti, već prema političkom ubjeđenju. Proglas ne zaboravlja činjenicu da
“Bosance i Hercegovce” kao suverenu političku naciju građana čine Srbi, Hrvati i Bošnjaci (tada Muslimani). Zato i apeluje na potrebu njihovog političkog jedinstva i sloge ako misle ostvariti ljepšu i zajedničku budućnost. Preduslov za to je “iskrena i bratska saradnja” da bi Bosna i Hercegovina kao jedinica (politički entitet, koji će svoju državnost obnoviti godinu kasnije, 25. novembra 1943. godine) mogla napredovati na zadovoljstvo svih “bez razlike na vjeru i stranku”.
Međutim, u pripremama za Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, visoki funkcioneri KPJ iz Srbije i Crne Gore osporavali su da BiH bude federalna jedinica buduće federativne Jugoslavije, već da bude pokrajina Srbije, s čime se nisu slagali funkcioneri KPJ iz Hrvatske, koji su htjeli da BiH bude pokrajina Hrvatske.
Kada je riječ o Bosancima, i Srbi i Hrvati i Muslimani iz vrha KPJ za Bosnu i Hercegovinu zalagali su se da Bosna i Hercegovina treba da bude federalna jedinica (država) kao i Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Crna Gora, što je i usvojeno. Međutim, greška je napravljena u sadržaju Rezolucije Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, donesene 25/26. novembra 1943. godine, što se Bosna i Hercegovina ne definira više, kao u Proglasu AVNOJ-a iz 1942. godine, kao politička jedinica “Bosanaca i Hercegovaca”, već da ona nije samo srpska ili samo hrvatska ili samo muslimanska, nego da je i srpska i hrvatska i muslimanska. To
su nacionalisti 49 godina kasnije (1992-1995) razumjeli da je ona po onoj staroj njihovoj shemi samo srpska ili samo hrvatska i odlučili da je podijele, jer muslimane, suprotno Ustavu SFRJ, nisu priznavali kao zasebnu narodnost, već samo
kao vjersku skupinu, i da nemaju pravo na državu, zato što nemaju svoj etnicitet. Pošto prema njima nema “Bosanaca i Hercegovaca” kao suverene političke nacije, nema ni Bosne i Hercegovine kao samostalne nezavisne i suverene države, što
je bio i motiv da Srbija, Crna Gora i Hrvatska na nju izvrše agresiju (1992-1995), da muslimanski narod genocidom i raseljavanjem eliminiraju kao političkog činioca, a Bosni i Hercegovini ponište njeno međunarodno priznanje kao suverene i nezavisne države podjelom između sebe. Otuda osporavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine ide ruku pod ruku osporavanju političkog nacionalnog identiteta “Bosanaca i Hercegovaca” kao političkog naroda i nosioca državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine. Zato je potrebno da Bosna i Hercegovina ima svoj politički narod Bosance, koji će činiti etnički Hrvati katolici, etnički Srbi pravoslavci i etnički Bošnjaci muslimani, razumije se s nacionalnim manjinama koji će svi skupa biti suverena politička nacija građana (državljana) Bosne i Hercegovine koju će svi zajedno smatrati svojom jedinom domovinom i svi zajedno braniti njen teritorijalni integritet, državni suverenitet, političku nezavisnost i međunarodnopravni subjektivitet od nasrtaja njenih susjeda Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Tako će i Bosna i Hercegovina konačno postati država nacija multikulturalnog društva, kao što su to danas Belgija, Švicarska, Malezija, Španija, Rusija, Amerika, Ve-lika Britanija i dr. Bosna i Hercegovina kao članica UN-a je jedina država koja nema imena svoga političkog naroda koji se sastoji od triju etničkih zajednica: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Historijski je opravdano da se taj politički narod naziva Bosanci. Da zaključim: Bosna je nacionalna država Bosanaca.
U posljednjih više od stotinu pedeset godina historija je ognjem i mačem razriješila bosanski Gordijev čvor. U skladu s međunarodnim standardima o ljudskim pravima i o pravu na narodnosno samoopredjeljenje u Bosni i Hercegovini žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci, koji zajedno s nacionalnim manjinama čine političku naciju građana (državljana) Bosanaca međunarodnopravno priznate nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine. Samo tu historijski utvrđenu činjenicu treba unijeti u Ustav Bosne i Hercegovine i imat ćemo mirnu Bosnu, državu Bosanaca na putu ka Evropskoj uniji.
Izvor: Ibrahimagić O. Bosna i Hercegovina je nacionalna država Bosanaca.