Građanstvo i civilno društvo

Pad komunizma je u čitavoj Istočnoj Evropi pokrenuo procese demokratizacije i utemeljio nove političke stvarnosti, koje se projiciraju i interpretiraju u vokabularima i kategorijama savremene političke filozofije liberalizma.

Foto: fra.europa

Tome je posebno doprinijelo, s jedne strane, odbacivanje ideologije marksizma i, s druge strane, novi evropski i svjetski poredak u kojem su tzv. “nove demokracije” obavezne da uvažavaju norme i zahtjeve međunarodnih političkih institucija posredno ili neposredno zasnovanih na ovoj filozofiji. Promjene u političkoj i društvenoj stvarnosti imaju odraz na govor elita i širokih slojeva, a također važi i obratno: promjene u javnom diskursu pogađaju samu stvarnost. Pritom su međusobni utjecaji jezika, ili uopće svijesti o stvarnosti, i stvarnosti prilično nesimetrični i kompleksni. U nekim domenima i aspektima ćemo primijetiti, u kontekstu specifične dinamike društava u postkomunističkoj “tranziciji” – u kojima se mijenja kako njihova stvarnost tako i njihova svijest o stvarnosti – da političke promjene nisu popraćene odgovarajućim promjenama u samorazumijevanju društva, prije svega njegovih političkih elita, ili pak da same stvarne promjene kasne ili izostaju s obzirom na vladajuću svijest i vokabulare koji su u opticaju.

Nas ovdje posebno zanimaju nedostaci u javnom mišljenju i jeziku javnih rasprava u Bosni i Hercegovini, koji usporavaju ili čak onemogućavaju samo političko djelovanje u pravcu demokratizacije i liberalnog pluralizma. Pritom se može otkriti velika odgovornost akademske zajednice koja niti u svoj univerzitetski prostor, a kamoli u javno mnijenje, nije uvela čak ni rudimentarna znanja o savremenom liberalističkom mišljenju. U skromnoj mjeri u kojoj je to tu i tamo učinjeno, uglavnom je bilo kontraproduktivno: liberalizam, bez znanja o njegovim novijim pluralističkim reinterpretacijama, je shvaćen kao još jedna ideologija koja se nastoji “spolja uvesti” intervencijom tzv. “međunarodne zajednice.”

Suštinska razlika spram ideologija – ideološka praznina, neutralnost ili institucionalno procesualni i apstraktni juridički/legalistički okvir – uglavnom nije ni uočena. Ako jeste, to je isticano upravo kao najupadljivija mana “zapadnjačke ideologije.” Koliko upadljiva nesimetrija javnog diskursa političkih elita (i širokih slojeva) i društvene stvarnosti može predstavljati stvarnu prepreku demokratizaciji naznačio je na upečatljiv na- čin Will Kymlicka: Jasno je da neke vrste koncepta i termina koje se koriste u zapadnjačkoj političkoj teoriji nisu u širokoj upotrebi u mnogim zemljama Istočne Evrope. Dakako, izvjestan diskurs o ljudskim pravima, toleranciji i uvažavanju manjina je usvojen – ili makar je to mimikrijski izvedeno – širom regiona, pogotovu tamo gdje su prisutni međunarodni promatrači. Međutim, ova retorika u zapadnjačkom stilu istovremeno postoji sa drugim, manje liberalnim formama javnog diskursa u Istočnoj Evropi. Komentatori, na primjer, raspravljaju o tendenciji u javnom diskursu nekih zemalja da se uporište traži u kvazi-genetičkim argumentima o nacionalnim posebnostima; o tendenciji da se poziva na tezu o ‘sukob civilizacija’ ili na slične poglede o nemogućnosti miroljubivog etničkog suživota; o sveprisutnom govoru o lojalnosti i nelojalnosti; o ulozi stereotipa i historijskih sjećanja, itd. Autori diskutiraju o tome kako ovi aspekti postojećeg javnog diskursa pomažu ili odmažu u prihvaćanju etnokulturne različitosti, te kako utječu na razmatranja pluralističkih liberalnih modela.

Posebno simptomatičnim – kada govorimo o negativnom utjecaju jezika javnog mnijenja i u njemu raspoloživih kategorija i formulacija na političku reformu društva – se čini ograničeno i prilično zagonetno prisustvo sintagme “civilno društvo”, (često ćemo primijetiti da za političkim govornicama i u masmedijima odjekuje kao pomodna floskula) i istovremeno gotovo potpuno odsustvo jedne od temeljnih kategorija savremene politike i političkog mišljenja: građanstva (shvaćenog ne kao nationality nego kao citizenship).

Iako se čitav proces preusmjeravanja od komunističkog režima ka liberalnijem modelu demokracije može opisati kao proces uvođenja civilnog društva pored i nasuprot države, ovaj koncept ostaje izvan ili na rubovima javnog diskursa. To je dovoljan znak da u čitavom društvu nedostaje elementarna svijest o smislu, svrsi i pravcu političkih i društvenih promjena koje treba poduzeti. To je ozbiljan prigovor političkim elitama koje se navodno zauzimaju za takve promjene. Postoje jasne naznake da čak i one elite koje su javno prigrlile platforme liberalističke filozofije tumaraju u neznanju o osnovnom uređenju, normama i vrijednostima uzornog liberalnog društva. Ovdje se uočava propuštena uloga koju je trebala odigrati akademska zajednica u kritici starog ideološkog naslijeđa i uvođenju novih modela interpretacije političke stvarnosti. Upravo breme komunističkog naslijeđa se ogleda u ovoj nepovezanosti ili dubokom jazu političkih institucija i univerziteta. Odbacivanje marksizma je potaklo sumnjičavost u svaku sposobnost akademske zajednice za vjerodostojnu i plodnu interpretaciju političkog života: postoji neka vrsta neskrivenog prezira političara prema “ekspertima” društvenih znanosti. Ovu političku marginalizaciju univerzitet nadoknađuje neakademskim sredstvima: političkim angažmanom profesora koji se u javnosti nastoje osloboditi bremena svoje akademske kompetencije: potvrđujući time javni sud o ispraznosti i jalovosti vlastitog “znanja.” Nove političke promjene i trendovi nisu, stoga, utjecali na snažniji procvat političke misli na univerzitetu. Naprotiv, postoji izvjestan prešutni konsenzus političara i profesora oko otpora uvođenju novih vokabulara i interpretacija, te autentičnom angažmanu akademskih građana u novoj “građanskoj stvarnosti.” Pritom i jedni i drugi ostaju zarobljeni nekim osnovnim pretpostavkama i modelima marksističke ideologije. Koliko je breme nedavne prošlosti teško, koliko je marksizam djelatan i poslije marksizma, možda najbolje ilustrira neprevodivost termina “civil society” i ”citizenship.” Kako primjećuju Jean L. Cohen i Andrew Arato, u njemačkom jeziku i nekim istočnoevropskim jezicima (kao što je naš jezik koji se zahvaljujući marksizmu/hegelijanizmu u dimenziji filozofskog i političkog vokabulara razvijao pod jakim utjecajem njemačkog jezika) distinkcija civil/bourgeois society se ne može provesti. Civil society upravo prevodimo i razumijevamo kao građansko društvo (bürgerliche Gesellschaft) i time u javnoj svijesti oživljavamo nešto s čim smo već odavno imali posla – buržoasko ili kapitalističko društvo – koje smo ‘prevazišli’ i o kojem nemamo više nikakvih iluzija. U takvom historijskom kontekstu teško je pokrenuti bilo kakav masovni entuzijazam za izgradnju građanskog društva. Kako ovi autori naglašavaju, nije riječ o naprosto terminološkom problemu: dva osnovna područja, pored države, se onda brkaju i stapaju.

Osnovna krilatica demokratizacije komunističkih režima: “civil society vs. state” postaje zbunjujuća i podstiče nesporazume i kriva shvaćanja, jer navodi da se pod prvim izrazom razumije i autonomija onog što je civilno i onog što je buržoasko, onog što pripada različitim domenima neovisnog društvenog života i onog što pripada uspostavljanju pouzdane tržišne ekonomije. Međutim, u demokratizaciji se radi upravo o tome da se obezbijedi neovisnost civilnog društva kako prema državi tako i prema “oslobođenim tržišnim snagama”, jer, kako primjećuju Cohen i Arato, “kao što znamo iz historije Zapada, spontane snage kapitalističke tržišne ekonomije mogu predstavljati isto tako veliku opasnost za društvenu solidarnost, društvenu pravdu ili čak za samu autonomiju, koliko i administrativna moć moderne države.”

Terminološka distinkcija je zato vrlo važna, jer će pružiti praktičnu, političku djelotvornost terminu civil society: Ono što želimo reći jeste da samo koncept civilnog društva koji je doli- čno razlučen od ekonomije (pa prema tome i od ‘buržujskog društva’) može postati središtem kritičke političke i društvene teorije u društvima u kojima je tržišna ekonomija već razvila ili se nalazi u procesu razvijanja svoje vlastite autonomne logike. U protivnom, nakon uspješnih tranzicija od diktature ka demokraciji, neizdiferencirana verzija koncepta otjelovljena u krilatici ‘društvo vs. država’ će izgubiti svoj kritički potencijal. Prema tome, samo rekonstrukcija koja u sebi sadrži tročlani model u kojem se civilno društvo razlikuje od države i ekonomije ima šansu da podcrta dramatičnu opozicionu ulogu koju je ovaj koncept imao u krilu autoritarnih režima i da obnovi njegov kritički potencijal u krilu liberalnih demokracija.

Civilno društvo se, dakle, ukazuje kao autonomna sfera ljudskog djelovanja, udruživanja i komunikacije, odijeljena kako od sfere državne politike (političkih partija, političkih organizacija i političke javnosti parlamenata i drugih političkih institucija) tako i od sfere ekonomije (organizacija proizvodnje i raspodjele: firmi, korporacija, partnerstava). Civilno društvo je onda, prema shvaćanju Cohena i Artoa: sfera društvene interakcije između ekonomije i države, koju sačinjava sfera intimnosti (posebno porodica), sfera udruženja (posebno dobrovoljnih udruženja), društvenih pokreta i različitih formi javne komunikacije. Moderno civilno društvo je stvoreno kroz forme samoobrazovanja i samomobilizacije. Ono je institucionalizirano i generalizirano kroz zakone, a posebno kroz subjektivna prava, koji stabiliziraju društvena razlikovanja. Mada samoobrazovne i institucionalne dimenzije mogu postojati odvojeno, promatrano dugoročnije i neovisna akcija i institucionalizacija su neophodne za održavanje civilnog društva.

Izvor: Vlaisavljević, U., 2006. Etnopolitika i građanstvo. Udruga građana Dijalog.Vancouver

#građanstvo #civilnodruštvo