SLUČAJ IZRAEL: Mit o ''historijskim pravima''
"Ova zemlja je historijska domovina Židova", kaže se u Memorandumu Cionističke organizacije Mirovnoj konferenciji 1919. godine. Proklamiranje države Izrael 14. maja 1948. godine u Palestini učinjeno je "na temelju prirodnog i historijskog prava židovskog naroda na domovinu u toj zemlji". Ideju "historijskih prava" cionistička propaganda stalno veže za ideju "obećane zemlje", što Izraelcima treba poslužiti kao podloga za istinsko "božansko pravo" na posjedovanje i dominaciju Palestinom. Međutim, ova dva problema tretirat ćemo odvojeno. To nije teško, jer se osim u biblijskim tekstovima nigdje drugdje ne može naći nikakav trag starozavjetnih priča o događajima koji su se desili prije 1O. stoljeća stare ere. O njima nema spomena ni u tekstovima srednjoistočnih naroda a ni u arheološkim iskopinama. Čak i učenjak kojemu je toliko stalo da se sačuva autentičnost Starog zavjeta dominikanac otac De Vaux priznaje da, osim u Bibliji, nije moguće naći "izričite podatke o hebrejskim patrijarsima, periodu provedenom u Egiptu ili zauzimanju Kanana. Osim toga, sumnja se da bi neki novi tekstovi mogli baciti više svjetla na ovo pitanje"
Tako se tema "obećanja" zemlje Palestine pojavljuje samo u tekstovima onih koji polažu pravo da se koriste tim obećanjem. U prošlom stoljeću neki tumači Svetih pisama došli su do još radikalnijih zaključaka, o čemu će biti govora kasnije, kad budemo raspravljal i o "obećanoj zemlji " (Von Rad, Thompson, Van Seters, Albert de Pury .. . ) . Čim se prestanemo zadovoljavati nekritičkim prihvatanjem "historijskih" dijelova Starog zavjeta, prvo opažanje koje nam se nameće je da historija Hebreja ne samo što ne predstavlja "središte" historije svijeta, što tvrde teze političkog cionizma koje je preuzela i izvjesna kršćanska katekeza, nego se ni u jednom svom razdoblju ne pojavljuje drukčijom od historije velikih imperija kakve su bile mezopotamska, hititska ili egipatska. Ako ostavimo po strani arheologiju, koja svjedoči da je više od deset tisuća godina čovjek prisutan na području koje odgovara Palestini, i ako se ograničimo na historijski period za koji postoje pisani dokumenti, shematski možemo razlikovati :
1) Rano bronzano doba, koje traje do trećeg milenija stare ere. Iz tog razdoblja postoje dokazi (osobito poslije otkrića tekstova Ebla, 1976. godine) o postojanju velike urbane civilizacije u Kananu, koju su činili narodi zapadno semitskih jezika, u koje ubrajamo aramejski i hebrejski
2) Razdoblje {2200- 1900) koje karakterizira najezda nomada
3) Nova faza urbanizacije (1900-1550) u srednjem bronzanom dobu
4) Od sredine 16. stoljeća stare ere regionom dominira Egipat: faraon i 18.-te dinastije pretvorili su Palestinu u egipatsko granično područje Oblast u srcu "plodnog polumjeseca", koja se prostire od Ni la do Eufrata, područje je kroz koje su prolazile najrazličitije zajednice ljudi i tu se miješale. Kad su nomadi ili polunomadi Mezopotamije ili Transjordanije, koji su već bili na putu da napuste nomadski način života, stigli u Kanan početkom 2 . milenija stare ere, dakle, u rano bronzano doba, zatekli su tamo Kanite, koji su već odavno bili učinili Kanan svojom domovinom i imali urbanu civilizaciju, a krajem 2. milenija bili i na pragu da prihvate upotrebu željeza i praksu alfabetskog pisma. "Hebreji" , suprotno tradicionalnoj shemi Biblije, prije nomadskog upada u Kanan nisu činili posebnu etničku zajednicu. Oni su predstavljali konfederaciju različitih etničkih grupa i bili samo jedan od elemenata velikih nomadskih migracija (prema ocu De Vaxu, Amoriti i l i Aramejci) . Neka od ovih nomadskih plemena nastanila su se u Kananu, dok su druga nastavila put ka Egiptu. Prvi (među kojima su bili i oni koji će kasnije dobiti ime Hebreji ) preuzeli su od Kanita jezik, pismo i religiju , dok nisu, oko 1400. godine, možda slijedeći osvajače Hyksose, ponovo krenuli u potragu za pašnjacima u Egiptu. Kad su Hyksosi istjerani iz Egipta, oni koji su vjerovatno stigli skupa s njima i uživali njihovu zaštitu i privilegiran status smatrani su njihovim "suradnicima" i bili podvrgnuti užasnom ugnjetavanju i teškom načinu života. Ovi buntovnički nastrojeni l judi, koji su nastanjivali granična područja i nisu predstavljali neku etničku skupinu nego više kategoriju ljudi neprijateljski raspoloženih prema faraonu, zvani apiru (od čega, po mišljenju oca De Vauxa, vjerovatno potiče riječ "Hebrew") , pobjegoše iz Egipta. Mora da je ovakva vrsta "egzodusa" nezadovoljnih autsajdera bila prilično česta i obična kad u egipatskim hronikama nema ni spomena o ovom "incidentu" , pa čak ni u izvještajima graničnih straža, iako takvi izvještaji postoje od 19 . stoljeća stare ere naovamo. " Izvori" kojima raspolažemo o ovom događaju, uz one iz Starog zavjeta, mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Najranije spominjanje imena " Izrael " pojavljuje se na jednoj uspravnoj nadgrobnoj kamenoj ploči iz perioda oko 1225. godine, na kojoj se slave pobjede faraona Merneptaha. Tu se kaže, bez navođenja pojedinosti , da je on, kad je zauzeo gradove u Palestini , uništio i " Izrael" . " Izrael je uništen , njegovo pleme više ne postoji " . Ovaj tekst više ništa ne kaže o lzraelu .
Nadalj , četiri stotine glinenih tablica koje su otkrivene od 1887. godine naovamo u Tel -ei -Amarni, prijestolnici faraona Amenophisa IV. (Akhenaton, 1 375.-1 358.) sadrže zapise koji svjedoče o korespondenciji između faraona i vazalskih prinčeva Palestine i Sirije . U njima nema ni traga o Izraelu, ali pružaju zanimljive podatke o gradovima državama Kanana i njihovom rivalstvu. Iz slabašnih tragova o Izraelu koje nalazimo u historijama drugih naroda dolazimo do dva zaključka:
Prvo, židovskom narodu nije moguće "pravo prvog osvajača" pripisati kao "historijsko pravo" . Kad su njihova plemena, sa talasom Aramejaca, stigla u Palestinu, zatekla su tamo "domaće" Kanite, H itite (oko Hebrona, čiji su oni bi l i osnivači), Amonite (oko Amana), Moabite (istočno od Mrtvog mora) i Edomite (na jugoistoku). Istovremeno, s Egejskog mora stizao je još jedan narod, Filistejci, koji su se nastanili između Mount-Carmela i pustinje. Stoga, oni koj i se danas nazivaju Palestincima ne vode porijeklo samo od Arapa. Arapi su u malom broju stigl i u 7. stoljeću nove ere, preveli na islam najveći dio stanovništva (uključujući i lzraelite), stopili se s njima posredstvom mješovitih brakova i uveli svoj jezik. Pojava Arapa u Palestini u 7. stoljeću bila je daleko više kulturni nego etnički fenomen. Palestinci vode porijeklo od domaćih Kanita koji su nastanjivali Palestinu najmanje još prije pet hiljada godina (od početka historijske epohe) , Filistejaca (koji su zemlji dali ime Palestina - arapski Filastin) , ali i od Perzijanaca, Grka, Rimljana, Arapa i Turaka, koji su, poslije Babilonaca, Hitita i Egipćana, uzastopno osvajali zemlju. "Prvi osvajači" zemlje su oni Palestinci koji je nastanjuju od samog svanuća historije.
Drugi zaključak koji se nameće iz historije Palestine jest da su Hebreji (apiru), kad su stigli iz Egipta u 13. stoljeću stare ere i naselili se u Palestini, bilo postepenim prodiranjem ili osvajanjem, bili samo jedan od osvajačkih naroda (u koje se ubrajaju Babilonci , Hititi, Egipćani , Perzijanci, Rimljani , Arapi, Turci, Britanci) . Tek poslije njihovog nastanjivanja u Kananu, a to je otprilike u 13. stoljeću, može se govoriti o izraelskom narodu, koji je bio samo jedno pleme u savezu plemena raznog etničkog porijekla, i pozivati se na izvore bilo unutrašnje i l i vanjske: prvenstveno zato što, kako je već spomenuto , nema nikakvog drugog izvora osim Biblije koji govori o periodu prije toga, a i stoga što ni jedan od biblijskih tekstova nije sastavljen prije razdoblja vladavine Solomona (1 0. stoljeće) .
Prve biblijske verzije bile su inspirisane političkim preokupacijama tog vremena (potaknute bilo zanosom ili kritikom kraljevstva, legitimiziranjem posjedovanja zemlje ili njezinim zaposjedanjem itd.) i zasnivale su se na usmenoj tradiciji . One su bile poput norveških snaga, Homerovih spjevova, legendi o kralju Arturu, herojskih genealogija afričkih griotsa, i l i priča u kazivanju arapskih pripovjedača u kojima se, kako kaže otac De Vaux (op. cit. , str. 182 . ) : Imena mjesta ili imena grupa unutar plemena kao i prezimena predaka objašnjavaju popularnom etimologijom. Kroz priče se dokazuje plemensko pravo na korišćenje izvjesne teritorije ili na uživanje izvjesne privilegije i u njima glavnu ulogu igra ona skupina kojoj pripada autor. Iz analize biblijskih tekstova (jer ne posjedujemo druge) saznajemo da je oko hiljadite godine stare ere vođa jedne skupine (koji bi u 16. stoljeću nove ere bio imenovan. condottiereoml iz plemena Juda, na čelu filistejskih i kritskih plaćenika, vješto se koristeći izbalansiranošću snaga dviju "supersila" tog doba, Babilona i Egipta, uspio stvoriti kraljevstvo i, uz pomoć tjelesne straže Krićana i Filistejaca, ustoličiti se u Jerusalemu, gdje je dotadašnjim stanovnicima Džebuzitima dopustio da i dalje žive. Vođa ove družine, David , koji je komandovanje nad jednom trećinom svoje vojske povjerio Filistejcu imenom lttai od Gatha, a u Transjordaniji u vrijeme pobune Absaloma dobio podršku amonitskog vladara Shobia, nije ni pokušao "judaizirati" Kanan. Naprotiv, stvorio je višenacionalnu državu, prihvatajući pod svoje okrilje narode različitih vjera i porijekla. Njegova prababa bila je Maobičanka, i kad je zapao u teškoće stavio je svoju rodbinu pod zaštitu kralja Maoba. S jednom ženom iz roda Hitita imao je sina Solomona, koji ga je naslijedio na prijestolju i koji je zadržao i čak proširio višenacionalni karakter države.
Poslije Salomonove smrti, Davidovo kraljevstvo je podijeljeno na Izrael na sjeveru i Judeju na jugu. Godine 721 . Asirci su zaposjeli Izrael , a 587. Judeju su pokorili Babilonci . Uglednici zemlje otjerani su u izgnanstvo. Kad je perzijski kralj Kir zauzeo Babilon, dozvolio je prognanicima da se vrate (iako su mnogi više voljeli ostati u Babilonu) . Poslije toga Hebreji su uzastopno živjeli pod vlašću Perzijanaca, Grka i Rimljana do pobune Makabejaca u 2. stoljeću stare ere, koja je bila usmjerena protiv Antiochusa Epiphanesa, Aleksandrovog pristaše iz dinastije Seleuković. Poslije dvadesetogodišnje borbe Makabejci su osnoval i dinastij u Hazmoneanaca. Ona se raspala zbog unutrašnjih sukoba. Godine 63. stare ere Pompej je osvojio Palestinu i učinio je vazalskom monarhijom, nakon čega je postala rimskom provincijom. Dvije pobune protiv rimskog okupatora, 70. i 135. godine nove ere, ugušene su. Poslije ugušenja druge pobune, koju je predvodio Bar Kokhba, Hram je razoren. Židovski narod se raspršio po svim obalama Mediterana. U Palestinije prestala postojati židovska zajednica. Benjamin iz Toleda, židovski hodočasnik, prilikom posjete Jerusalemu 1170. godine zatekao je u cijeloj Palestin i samo 1440 Židova. Nahmanides je 1 267. sreo samo dvije židovske porodice u Jerusalemu. l, dok su križari prilikom zauzeća Jerusalema 1 099. godine spalili Židove u njihovoj sinagogi , Saladin je, nakon što je oslobodio ovaj grad, dozvolio Židovima da se vrate. Židovi su se vraćali u Palestinu samo zbog progona koje su trpjeli drugdje, a ne iz nostalgije za "domovinom svojih praotaca" . U 15. stoljeću među prvim povratnicima u Palestinu bili su Židovi Španije, koji nisu imali n ikakve potrebe da emigriraju tokom osam stoljeća koegzistencije s Arapima, ali su pobjegli od netolerancije inkvizicije i "najkatoličanskijih od katoličkih kraljeva". Samo je mali broj Židova Španije došao u Palestinu. Velika većina našla je utočište u Francuskoj, Holandiji, Italiji, Egiptu, Kipru ili na Balkanu. Godine 1 845. u Palestini je od ukupno 350.000 stanovnika bilo samo 12.000 Židova, a 1 880. tek 25.000 od ukupne populacije koja je brojala 500.000. Proganjanja koja su počela 1 882. godine u Rusiji dovela su do novog talasa doseljavanja u Palestinu , poslije čega su uslijedili talasi izbjeglica iz Poljske i Rumunije.
Stigavši sada do momenta kad se, poslije objavljivanja knjige Theodora Herzla The Jewish State (Židovska država) , 1896. , počeo razvijati politički cionizam, potrebno je da sumiramo problem takozvanih "historijskih prava" da bismo mogli shvatiti nove motivacije ovog pokreta.
Ne samo što Hebreji nisu bili "stanari" Palestine, nego nisu bili ništa više do jedne od komponenti mješavine mnogobrojnih naroda u "plodnom polumjesecu" . Nemaju nikakvih osnova da polažu pravo na izuzetno mjesto u ovoj dugoj historiji . Politički cionizam učestvuje u sistematskom manipuliranju i izvrtanju činjenica kad u izraelskim školskim udžbenicima i u propagandi za vanjski svijet ističe kao značajne za historiju Palestine samo one malobrojne momente kada su Hebreji u njoj igrali izvjesnu ulogu. Takvi su:
1 ) Plemensko zauzimanje zemlje Kanan u vrijeme Jošue, koje biblijski tekstovi iz 1O. stoljeća smještaju u 13. stoljeće stare ere. Teolozi 6. stoljeća, koji su nekoliko stotina godina poslije spomenutog događaja ponovo pisali historiju, preinačili su ovo prodiranje u "sveti rat" , vodeći računa o određenim političkim ciljevima.
2) 73 godine vladavine Davida i Solomena.
3) Izgnanstvo u Babilon i povratak iz izgnanstva.
4) Konačno, pobune protiv rimske vlasti u periodima od 66.do 70. i od 132. do 135.
Sav ostali dio palestinske historije izbrisan je kao da se za dvije tisuće godina, sve od 3. milenija pa do dolaska Hebreja, nije ništa dogodilo u toj zemlji, kao ni za skoro dva naredna milenija , od konca pobune Bara Kokhba, 135. nove ere, do stvaranja države Izrael , 1948. ! Dakle, osnovni historijski mit stvoren je tako što su historije duge pet tisuća godina proizvoljno zadržane samo nekoliko epizoda: migracija Hebreja, između tolikih drugih migracija; kraljevstvo Davidovo, među tolikim drugim kraljevstvima; ili pobune Makabejaca ili Bara Kokhbe, od svih drugih pobuna kojima vrvi historija. Historija Palestine koja se predaje u školama države Izrael djelo je krivotvoritelja. Ali , i "sveta historija" kojoj podučavaju i katolički katekizam i nedjeljne protestantske škole, držeći se Biblije i zanemarujući stvarnu historiju drevnog Istoka, nenamjerno pomažu propagandu političkog cionizma i pripremaju milione kršćana širom svijeta da mitologiju koja je pogubna za palestinski narod i svjetski mir prihvate kao istinitu. Jer, ova mitologija služi političkom cionizmu kao osnova za teritorijalne pretenzije, aneksije i agresije. Ovom početnom iskrivljavanju istine cionisti dodaju još dva historijska mita:
1 ) Pretvarajući Palestinu u historijsku pustinju ( izuzev u periodima kad su oni bili tamo), oni je transformiraju u geografsku pustinju: "Dajte zemlju bez naroda narodu bez zemlje" , poznata je formulacija Israela Zangwilla. ''
2) Nakon što je uništio historijski kontinuitet zemlje Palestine, cionizam (poput antisemita) stvara rasni i rasistički kontinuitet "židovskog naroda" izmišljanjem genealogija i odbacivanjem asimilacije u svrhu opravdanja vraćanja zemlji "predaka" ovog naroda - kao da su "Židovi" današnjice potomci i prirodni nasljednici lzraelita iz biblijskih vremena i kao da konačno tako ispunjavaju pradavnu i vječnu želju svih "židovskih" zajednica svijeta.
Odlomak iz djela: Garaudy, Roger. "Slučaj Izrael." Studij političkog cionizma, (Zenica (1997). str: 37-45