Krize demokratije: neposredna demokratija kao rješenje?
Koje su, dakle, dileme povezane s primjenom direktne demokratije u višenacionalnim, etnički podijeljenim društvima?
Foto: inchiestaonline.it
Prije svega, tu je strah od tiranije većine, o kojemu je govorio još Alexis de Tocqueville. Istraživanja jasno pokazuju da pri primjeni mehanizama neposredne demokratije manjine često nisu zaštićene i stalno se moraju podvrgavati većini, a to može dovesti do velikog nezadovoljstva i do dubokih podjela u društvu, osobito u onome koje je već etnički podijeljeno. U tim se društvima dobar dio političkih pitanja ionako uspostavlja kao pitanje odnosa između nacionalnih, odnosno etničkih zajednica. Stoga treba biti vrlo oprezan i uvažavati stav da je neposredna demokratija model koji se može primijeniti samo tamo ”gdje se osnovna politička pitanja ne preklapaju s pitanjima etničkih zajednica, kao što je to slučaj u Švicarskoj. Tada direktna demokratija može cvjetati u slučaju pitanja koja nisu vezana za podjele između zajednica i pomoći pri stvaranju jedinstvenog polisa bez diskriminacije manjina. Drugdje, međutim, njen utjecaj može biti negativan i ona može proizvesti stalnu političku dominaciju većinske zajednice.
Ovo bi ograničilo prenosivost ‘švicarskog utjecaja’ na druge zemlje, a posebno na jasno podijeljena društva” (Bochsler 2009: 1). Treba se, dakle, vratiti na promišljanje o posljedicama primjene mehanizama neposredne demokratije u duboko podijeljenim društvima i prisjetiti važnosti pitanja koje se postavlja. Izgleda da zagovornici neposredne demokratije ne vide da neposredna demokratija u pravilu štiti interes većine te da manjina loše prolazi u neposrednom demokratskom izjašnjavanju. Pokazalo se da manjine u sustavu neposredne demokratije teško mogu štititi svoja prava, osobito ako se izjašnjavanje provodi u manjim sredinama (Gamble 1997, Donovan i Bowler 1998, Bowler i Donovan 2004). Švicarska iskustva s neposrednom demokratijom jasno pokazuju da je moguće zaštititi prava neke manjine koja nije dobro prihvaćena u široj zajednici. No, ako to nije slučaj, ona mogu biti dovedena u pitanje (Bochsler 2009: 3). Stoga se postavlja pitanje kako bi mehanizmi direktne demokratije funkcionirali u etnički podijeljenom društvu, u kojemu nije postignut konsenzus o temeljnim vrijednostima političke zajednice. Unatoč nizu problema koji bi se javili primjenom neposredne demokratije u bosanskohercegovačkim okolnostima, smatram da od tog tipa demokratije ne treba u potpunosti odustati. Tim više što se čini da narod želi sudjelovati u političkom odlučivanju.
Foto: 99posto.org
Naime, iako nema istraživanja o tome koliko su građani Bosne i Hercegovine zainteresirani za sudjelovanje u neposrednom političkom odlučivanju, pretpostavljamo da rezultati ne bi bitno odstupali od rezultata anketa koje su provedene u drugim zemljama Europske unije. Nedvojbeno je da većina anketiranih građana želi aktivnije sudjelovati u političkom odlučivanju i da zbog toga podržava neposrednu demokratiju. Na primjer, prema anketi iz 2002. godine 81 posto građana u Nizozemskoj podržava uvođenje referenduma, a slične rezultate donose i ankete provedene u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj (Verhulst i Nijeboer 2007: 10). Zanimljivo je da političke elite o neposrednoj demokratiji imaju drugačije mišljenje. Rezultati anketa provedenih među političarima pokazuju da su oni načelno suzdržani spram neposredne demokratije. Skeptičan stav prema direktnoj demokratiji pokazale su i poslovne elite. Među pripadnicima poslovne elite samo je 34 posto dalo podršku neposrednoj demokratiji (Verhulst i Nijeboer 2007: 10). Također se pokazalo da uvođenje i primjenu mehanizama neposredne demokratije više podržavaju političari lijevih stranaka. Što su stranke pozicionirane više lijevo od centra, to je podrška njihovih zastupnika neposrednoj, odnosno direktnoj demokratiji veća. Neposredna demokratija također uživa veliku podršku stranaka radikalne desnice, dok joj stranke desnog i lijevog centra nisu sklone. Vrlo je zanimljivo da većina političara u državama u kojima se vrlo rijetko ili uopće ne upražnjava neposredna demokratija, poput Njemačke, smatraju da je taj tip političkog odlučivanja bitan dio lijevog političkog programa. Zbog toga će neposredna demokratija najveću podršku imati među parlamentarnim zastupnicima stranke Ljevice (Die Linke), dok će najveću rezervu prema tom tipu iskazivanja političke volje građana pokazati zastupnici saveza stranaka desnog centra CDU/ CSU. Bitno je drugačija percepcija neposredne demokratije u Švicarskoj, zemlji u kojoj je provedeno preko 400 referenduma, a izravna je demokratija integralni dio političkog sustava. U toj državi većina parlamentarnih zastupnika ljevice zastupa stav da je neposredna demokracija mehanizam političkog odlučivanja koji pomaže konzervativcima. U Švicarskoj je situacija, dakle, potpuno obrnuta nego u Njemačkoj. Švicarski ljevičari, treba ponovno istaći, smatraju da je neposredna demokracija dio desničarskog političkog programa koji pomaže konzervativnim političkim opcijama da proguraju svoje političke ciljeve (Christmann 2009)
Izvor: Cipek, T. (2014). Krize demokracije u Bosni i Hercegovini: je li neposredna demokracija rješenje?. Političke analize, 5(19), 3-8. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/147332