Gdje nema privatnog vlasništva, nema ni pravde!
Princip svojine je suprotan društvu u kojem moć daje pravo. Pravda, koju vlada mora sprovesti na silu ukoliko želi da obezbjedi saradnju među ljudima unutar društva, ne može postojati bez privatne svojine.
Foto: dailysignal.com
I upravo zbog toga što svojina afirmiše naša prava, pravo nad našim tijelom, našom radnom snagom i našom imovinom, svaki nasrtaj ili kršenje tih prava predstavlja nepravdu. Ova prava, stoga, ne mogu biti niti definisana a da ne spominjemo zaštićena, ukoliko prava pojedinca da zakonski stiče, koristi i odbacuje vlastitu svojinu, nisu poštovana. Sudija ili porota ne mogu utvrditi ko je bio u pravu a ko ne ukoliko tužilac i tuženi ne posjeduju nikakvu svojinu. Naš koncept ubistva, krađe pa čak i prevare i klevete zavisi od mišljenja koja postoje o vlasništvu, i pravila koja vladaju i razgraničavaju transfer toga vlasništva između sebe. Ideali o poštenom suđenju, pretpostavka nevinosti i mišljenje grupa kojima pripadamo, bili bi beznačajni ukoliko ne bi bismo mogli slobodno da posjedujemo, koristimo i razmjenjujemo svojinu. Bez pravde, društvo bi bilo dezintegrisano u anarhiju.
Privatna svojina daje ljudima udio u društvu
Privatna svojina je osnova slobodnog društva baš kao i pravednog društva. Široka (za razliku od jednake) raspodjela svojine u slobodnom društvu stvara inicijativu koja podstiče socijalnu stabilnost i individualnu odgovornost. Ova raspodjela svojine čini društvo stabilnijim jer daje ljudima interes u očuvanju slobodnog društva, obzirom da i oni posjeduju dio toga društva.
Činjenica da ljudi mnogo više vode brigu o onome što je njihovo znači da je slobodno društvo njegovano milionima različitih ruku, izbjegavajući na taj način propadanje i truljenje, koji su sudbina onih društvenih sistema koja ne dijele zemlju, stanove i kapital u privatno vlasništvo. Privatna svojina takođe povezuje ljude sa posljedicama njihovih radnji. Ukoliko zanemaruju ono što posjeduju, onda sami snose finansijske posljedice. To pospješuje dobro upravljanje rijetkim resursima koji bi u suprotnom bili pokvareni ili uništeni, ukoliko ne bi bilo prava na privatnu svojinu, ili ukoliko bi ta prava bila s vremena na vrijeme bila dovedena u pitanje.
Privatna svojina je od izuzetne važnosti za moralni i ekonomski razvoj
Privatna svojina je primarni pokretač ekonomskog razvoja zbog podsticaja na rad i investiranje koje ona stvara. Sigurnost svojine, stoga, je izuzetno važan uslov za ekonomski razvoj. U četrnaestom vijeku, Ibn Khaldoon je opisao ovaj proces na sljedeći način:
“Napad na svojinu ljudi eliminiše njihov podsticaj da steknu svojinu. Stepen u kojem su svojinska prava ugrožena određuje stepen u kojem slabe napori ljudi za sticanje svojine.”
David Hume je identifikovao pravila svojine kao pokretačku snagu ekonomskog razvoja. On ih je nazivao:
‘stabilnost svojine’,
‘prenos svojine putem pristanka’ i
‘sprovedba obećanja’, pod kojima je podrazumijevao poštivanje postignutih ugovora.
Uspostava svojinskih prava je stoga ključni element ekonomskih reformi u cilju jačanja ekonomskog razvoja. Ukoliko su sva tri Humeova pravila priznata, svojinu treba da posjeduju oni koji njome najbolje upravljaju a ne isključivo oni na koje je država prenijela svoju svojinu. Stvarajući društvenu saradnju ključnim elementom ekonomskog progresa, privatna svojina zbližava čovječanstvo i oblikuje ljudski rad tako da korist od njega ima ne samo onaj koji radi nego i njegov susjed.
- Koji je to još uslov za napredno i slobodno društvo, pročitajte klikom OVDJE
Izvor: Ashford, D.N., 2001. Principi za slobodno društvo. Papirnica, Kozarska.